Niz staklo na prozorima slivale su se kapi kiše. Najpre sporo, dok jedna ne uhvati drugu, a zatim bi nestajale u trenu. Stakla na naočarima zaboravljenim pored Igre staklenih perli prelamaju svetlost koja dopire sa TV-a sa koga ne dopire ton. Staklo ekrana je musavo po ivicama. Prave se mala ostrva prljavštine koja su preživela krpu. Odvojena su od kopna prljavštine koje se u tankom sloju hvataju na sam rub stakla. Neizbrisivo kopno i arhipelag koji nema ko da obriše. Staklo u kupatilu je primilo na sebe više od trideset Judinih kovanica i sada mi, premazano srebro nitratom, svakim danom izdaje ko sam, a ja to ne konstatujem. Vidim samo bradu od tri nedelje. Staklo sijalice u kupatilu ne ispunjava svoju svrhu. Bolje se snalazim u mraku. Obrijaću se sutra po danu. Možda.
U polumraku porte sedela sam sama. Stakla na vitražu bila su mokra spolja, ali se to ne vidi. Kiša je padala i kada sam došla. Jedna sveća dole, voštane suze kaplju na prazno stakleno postolje. Nema praznih mesta. U staklu izloga, dole niz ulicu, kućica bez prozora. Lutka se plaća posebno. Umesto lica vidim samo svoje Murano minđuše. To jedino nije crno na meni. Flaša je razbijena o zid na kome piše, ČEKAJ ME DOK SE NE PROBUDIŠ. Srča je zelena, slova su crvena. Brisači škripe preko vetrobranskog stakla, ali kiša je neumoljiva. Zgrade su neumoljive. Čelik i staklo, kako je samo to moguće. Sve je moguće. Ništa nije nemoguće. Ništa je sve, ali niko ne želi da to potraje. Sve je ništa traje malo duže. Moj fokus je na staklenim nogama. Posustajem. Treba mi da sednem, ali osim ivičnjaka nemam gde. Ivičnjaka Mlečnog puta.
Armirano staklo na vratima lifta ima svoju liniju života, koja počinje dole levo, a završava se gore desno. Neko prilično jak živi u ovoj zgradi. Znam ko sigurno nije. Izlazim kroz staklena vrata, na staklenuulicu. Kiša radi ono što najbolje ume, neumoljivo dosađuje. Zavarava trag i udara glazuru. U glavi mi se javlja melodija za kišu. Ne idem nigde. Bare se primamljivo presijavaju, hipnotišu. Svaka bi mogla biti metrima duboko jezero na čijem se dnu krije odgovor na bilo koje pitanje. Onda zgazim u prvu, jedva okvasim đon cipela, i potpuno je raspršim. Na staklu stanice, odmah pored ZABRANJENO LEPLJENJE OGLASNOG MATERIJALA, stoji IZDAJEM SOBU ZA SAMCA, POVOLJNO. Svi telefoni su potrgani. Ljudi vole da žive sami. Nailazi tramvaj. Ulazim i sedam do prozora.
Utrčala sam u trolu i sela. Danas je neki praznik, pa su svi kod kuće, u svojim sobama, pred svojim staklenim kuglama. Ne verujem u budućnost. Ne verujem u susrete. Napolju je samo onaj ko mora. Ja moram. Mene zatvoren prostor guši, iako nema nikoga. Osećam se kao muva pod čašom. Grčim se da poletim, letim bez glave, udaram u staklene zidove koji nikako da se slome. Zato se ja slomim. Onda me samo puste. Pusti me! Puste me na kratko, samo da bi me posle opet uhvatili. Uhvaćena sam u taj stakleni lavirint.. Kroz njegove staklene zidove vidi se da je tamo, napolju, sve zeleno i osunčano, treba pronaći izlaz. Na starinski način. Peške. Putem ponavljanja neuspelih pokušaja. Jedini put iz svakog lavirinta je put neuspelih pokušaja. Opet sam pokušala i opet nisam uspela. Slepoočnica mi je naslonjena na staklo i čujem svoju minđušu kako lupka po prozoru svaki put kad vozač prikoči pa krene. Staklo o staklo.
Na jednom mestu na kružnom toku glavnog gradskog trga, često se desi da se dva električna vozila toliko približe jedno drugom da se prozori gotovo priljube tako da bi se moglo čuti lupkanje minđuše ili melodija za kišu. Ali, kao u zatvoru, duplo staklo bude dovoljno da razdvoji dva sveta.
Iz zbirke kratkih priča Smorgasbord.