Ova prica je umotana u suvo lisce , natrule grancice i grumene zemlje crnice . Ova se prica vekovima radja iznova i iznova u prolece sa divljim gljivama u srpskim sumama nadomak Beograda ili Singidunuma kako mu je bilo ime kad je ova prica pocela .
Sunce je iza teskih zavesa padalo na caricinu ruku dok je pila sok od sumskih plodova samo za nju spravljenog po tajnim receptima .Tako se njoj snaga vracala dok je cekala svoga cara da se iz lova vrati . Njena snaga se bez njega gubilai rasipala po sumama gde je on sa svojom carskom svitom divljac lovio . Uvek ga je molila da povede i nju da bi mogla iz blizine da ga stiti . On nikada nije hteo . Nikada nije hteo da je izlozi velikom riziku . Pred polazak u lov bi ga ljubila kao sto ga je i prvi put ljubila krijuci strah da bi to mogao biti njihov poslednji put .Ona je bila cuvarka njegovih zelja , ona ga je potsecala na ono sto je pozeleo , ona je s njim uzivala u onom sto je pozeleo . Ona je gajila sve negove zelje i tako ih cuvala za njega da moze da ih uzme kad god ih pozeli . On je bio njen zastitnik , on je bio njen ratnik . On je dobio sve bitke njihove ljubavi . Ona se sakrivala u njegovim sakama . On se odmarao od ratovanja na njenim grudima .
U svojoj kuli je sedela i osluskivala svaki susanj lisca, svako lomljenje sasusenih grancica i klepet krila sumskih ptica, koje su bezale od snaznih konja predvodnice njenog cara . Predvodnica je stigla . Tarita ,rimska carica, je pokupila u ruke svije svilene haljine i pocela da trci stepenicama palate usput prosipajuci svoje suze radosnice . Dve poslednje suze su pale na dlan cara Jovijana kad ga je ona pogledala u oci pre nego sto ga je poljubila .Njen svet se ponovo radjao jer je on kuci stigao . On je bio ona . Ona je bila on .Njihova dva tela su pridrzavala i grlila tu srecu koja je njih odabrala . Srecu vecne ljubavi .
Tarita je bila cerka Lucilijana i zena Cara Jovijana ,Rimskog imperatora . Bila je ovo sedma godina njihovog izgnanstva iz Bele palate prestonog Singidunuma ,koji se prostirao na bregovima Gornje Mezije najplodnije ravnice Rimske imperije . Oni su na prestolu ostali samo godinu dana .
U noci kad se radjao car Jovijan 29. novembra 331. godine prorocanstvo je reklo njegovom ocu da mu sleduje sreca , najveca ovoga sveta . Kad je on kao najbolji vojskovodja seo na rimski presto otac je verovao da se prorocanstvo obistinilo . Ali , Jovijan je znao da ima vise i draze od carevanja , da ima Taritu , koja je bila njegova sreca sva . Stitio ju je on kad su vojskovodje nju proglasile izdajicom Rimskog carstva . Da bi je zatitio on im je vratio presto i sagradio Palatu njihove jubavi u suncanoj Donjoj Meziji . On je znao da je ona nevina i stitio ju je od svih nedaca pa i od razljucenih bogova . On, koji je po stazama oko njihove palate mleo sljunak iz Danjuba svojim cizmama, pretvarao se u snenog leptira koji osluskuje tihe uzdahe zaspale Tarite na njegovim ramenima . Ona je bila njegovo utociste pred sumskim nemanima i spletkama povezanim senatorima . Ona je bila ceznja u njegovim snaznim sakama . Ostavljao je svoju snagu u naborima Taritinih lakih haljina zeleci da s njom ostane zauvek. Zeleo ja da s njom zivi vecno. Tarita je znala da je on zauvek njena ljubav , dok je Sunca i Meseca u vasioni , dok dodiruje lakim koracima zemlju , dok dise, dok sanja , dok spava . Ona je svom caru potpuno verovala .
Ljubav Cara Jovijana i carice Tarite je veca od zivota , ona je velika kao bezbroj zivota .Zato oni moraju ponovo da se vracaju na ovaj svet da bi ponovo doziveli svoju ljubav . Prvo moraju da se prepoznaju i da zapocnu i nastave svoju ljubav . Oni su to do sada ostvarili osam puta . Bili su na raznim stranama sveta i ponovo doziveli svoju ljubav . Sada su ponovo u Beogradu ,po treci put , na ovom blogu i pokusavaju da se prepoznaju . Ovo je njihov deveti zivot , deveti zivot njihove ljubavi . Oni ce se naci . Oni se uvek nadju. A, mozda, su se vec i nasli .