Jedan od mojih ujaka je poginuo u Astri, ne u ratu. Survao se sa puta od Zvornika ka Loznici, na desnoj obali. Bio je dobio slobodno, iako je rat i dalje trajao, mada ta njegova vojska i nije bila prava vojska. I ta Astra, mislim da nije bila njegova. Bio je sam u autu. Jedan drugi moj ujak koji se odselio iz Bosne još 1974, kada sam mu pomagao da nađe drugi auto, kojim bi zamenio svoj stari Golf iz devedesetih, koji mu je Dragiša doterao od preko Drine, na pitanje zašto gledamo samo nemačke marke a opet ne gledamo Opele, mi je rekao:
- Dragiša je poginuo u Opelu...
Jedan od mojih drugova iz osnovne škole je takođe poginuo. Nije prvi iz razreda koji je nestao sa zajedničke fotografije iz Pionirskog grada. Prvi je ubijen u obračunu kriminalaca negde između kraja NATO bombardovanja i početka Sablje. I kad je imao 11 godina taj nije bio sav svoj i stalno je hteo da se pesniči sa nekim, ozbiljno ili kroz zajebanciju, ali pesnicama. Sećam se da kad je maltretirao Ivana on ga je mrtav hladan pitao:
- Ti hoćeš da se pobijemo iza škole posle časova?
Ovaj je sav srećan rekao da hoće.
Ivan je rekao:
- E pa ja neću...
Tad nisam verovao da će se na tome završiti, a završilo se.
Ivan je bio drugi. Poginuo je u svojoj Astri. Bio je sam u autu. Krenuo je ujutro sa Ade Bojane i jurio je na trajekt za neko grčko ostrvo. Hteo je da pregazi Albaniju za po dana. Viđao sam se njegovim ocem posle tragedije, više nego sa njim za života. A onda vremenom sve ređe i ređe. Nedavno je Slava otišao u penziju i odselio se iz Beograda. Izbrisao sam ga iz telefona, znam da se više nećemo videti.
Sa Slavicom sam radio u istoj firmi. Nekad bismo se sreli u prolazu, nekad bismo imali priliku i da popričamo, uobičajne dnevne stvari, tek da zagrebemo površinu, bez ogovaranja (prećutna saglasnost), sporta (njena molba) i politike (moja molba). Nekad bih je samo čuo da radi ali je ne bih video. Ali znao sam da je tu. Astra parkirana uvek na istom mestu, uz liniju, pod konac. Dolazila je pre svih. Ipak je ona otključavala zgradu. Možda, da sam namerno hteo da je pobedim u dolascima, možda bi mi uspelo, ali ovako, bez opterećivanja, ne, uvek bi bila prva. Jednom Astra nije bila na parkingu i ne mogu sad da se setim šta sam prvo pomislio ali čim sam ušao u zgradu, shvatio sam da je došla. Ko bi otključao? To nikad ne bi dozvolila sebi. Gazda? On koji je imao drugi ključ, dolazio je kao i svaki direktor, ili nikad ili posle podneva. Ugledao sam je nasmejanu na stepenicama iza ulaznih vrata, zato sam verovatno i zaboravio šta mi je prošlo kroz glavu na parkingu. Kaže mi na pauzi, treba branik da se popravi, doći će muž po nju, ne trebam da je vozim kući posle posla. Jednom sam je ipak povezao. Bila je pozajmila auto sinu koji je došao na nekoliko dana iz neke države EU. Tada me je izlazeći iz auta uhvatila za ruku, koja se kao nezavistan entitet odvojen od mene našla zaleđena na menjaču, i neobično jako stegla, (prvi put da smo ostvarili bilo kakakv fizički kontakt) kako niko ne steže, čak iako želi da posebno obratim pažnju na ono što će reći a rekla je uobičajno vidimo se sutra. Sutra je bio utorak. Došao sam nešto kasnije i zatekao Ilinku ispred zaključanih vrata. Astre nema na parkingu.
- Jesi li je zvala?
- Jesam, pet puta već. Last seen 06.50h...
- To je neko zlo, nema šta drugo, Slavica bi se javila da ne dolazi.
Direktor je pre nego što je nevoljno došao da nas pusti unutra, nakon dva sata čekanja, poslao poruku na grupu: Slavicu je ubio muž.
Onaj stisak nadlanice sigurno se nije desio da bih se fokusirao na sledeću rečenicu, stalno mislim da je bio poziv upomoć. Mogla je majka da mi bude.