EGIPATSKA KNJIGA POLUMRTVIH
Sam pravim svoju istoriju, pakao u koji sam pao
Nil u koji sam stao sa betonskim cipelama tradicije
i olovnim ordenjem mrtvih i zaboravljenih
nazdravljam bolesnim i isceđenim
gorko i ljuto, nikad nećemo prevazići žuč
Gledam u tvoju srču od očiju i vidim da vidiš
sve je slomljeno, istina, šta bi sa njom?
Pokušavaš da kanališeš sumnju u sebe, ne bez posledica
po tvoje lice, tvoju kožu, mogao bih da ti kažem, rekao sam ti, ali neću
Jesi li isti osmeh imala i prošle zime, osmeh kao ostrvo u gradu?
Prošlost i dalje pluta nad nama, dok se potopljeni pravimo da smo prijatelji
živimo u prošlosti, dišemo reku, ispitujemo jedno drugo
živimo kao siromašni faraoni, uz mekane epizode iz prošlih sezona
kasnimo konstantno, večeras ćemo morati da ubrzamo malo
Ti si Kleopartija a ja sam Klaopatrija
zvuči egzotično ali je zapravo egzaktno i u mom slučaju egzekutno
I dalje govoriš kola za automobil,
izađemo da vežbaš vožnju na parkingu kod Piramide i ti udariš konja koji vuče kola
odzvanja kao sudar generacija, sudar svetova
govorim ti da je bio neuhranjen, umirao je od gladi, verovatno bi im ga oduzeli
dobri ljudi, sa kukastim
nosevima
ne veruješ mi ni za manje
Krunimo se kao loše spremljene mumije, zaboravili smo ko smo bili
*prva iz zbirke KROJANSKI KONJ