Omaž Haruki Murakamiju
Pa, ne znam... Bile su reči koje su mu pale na pamet kad je seo i počeo da zuri u debeo neotvoreni žuti koverat koji je stavio na kuhinjski sto. To su bile reči koje je izgovorio kada ga je, posle izjave da ne želi više da živi sa njim, upitala da li mogu da ostanu prijatelji. Iako je pretpostavljao šta se nalazi u koverti, ipak je otvorio. Bila su to dokumenta za razvod braka i pismo od advokata njegove žene. Da i koverat sa markom i otkucanom adresom advokata. Ustao je, sipao viski u čašu i vratio se za sto. Preleteo je pogledom dokumenta o razvodu, nije bilo ničeg neuobičajenog, uzeo je hemijsku olovku i potpisao. Dokumenta je spakovao u koverat rešen da ga sutra pošalje.
Sedeći za stolom uz čašu viskija, počeo je da razmišlja o, sada već, bivšoj ženi. Osetio je nekakav mali bol. Rekla mu je da ga ostavlja, ne možemo više da živimo zajedno a onda ga je posle kratke ćutnje upitala da li mogu da ostanu prijatelji. Bože! Odgovorio je kako je odgovorio ali nije znao šta drugo da kaže. Ostati prijatelj sa nekim ko ne želi da živi sa tobom, ko te napušta? Nije tu video nikakvu logiku. Kad je to pomislio, padoše mu na pamet reči Pjer Mabija: Logika odana sluškinja, nudi lažna rešenja. A zatim priča iz Budinog života: Među mnogim Budinim učenicima bio je jedan koji nikako nije mogao i pored bezbroj ponavljanja da zapamti ni jednu sutru. Ostali učenici su mu se potajno podsmevali. Jednog dana Buda ga pozva i reče mu: Ne moraš više da učiš i ponavljaš sutre, počni da se brineš da naša obuća bude čista. On je prihvatio zadatak i brižljivo se starao o obući. Posle dvadeset godina, doživeo je prosvetljenje. Možda ću se i ja jednog dana prosvetliti i shvatiti šta je htela da kaže tim pitanjem, pomislio je.
Otpio je gutljaj, nije mu prijao, počeo je da oseća mučninu. Aleksandrijski kvartet Lorensa Darela: Nikada ne možeš otpočinuti.........Penješ se kroz fizičko telo i nežno razdvajaš mišićne sisteme da te prime – mišiće poprečno-prugaste i glatke, ispituješ zapaljenja zavezanih creva u abdomenu, žlezdu gušteraču, jetru koja se guši od otpadaka kao kanalizacioni filter, mokraćnu bešiku, crveni nepritegnuti pojas creva, meki rožasti hodnik jednjaka, glasnicu i njenu sluznicu mekšu od kengurove torbe. Šta hoću ovim da kažem? Čovek traži koordinatni sistem, sintaksu jedne Volje kojom bi sve moglo da se učvrsti i da se iz toga izuzme tragedija. Znoj ti izbija po licu, ledeni strah te spopada... Upravo tako se osećao, nije čudo da su mu baš sada pale na pamet ove Persvordenove reči jer su do tančina opisivale stanje u kojem se nalazio.
Seća se da je pitao: Imaš li nekoga? Imam, odgovorila je. Bili su braku skoro šest godina, ona je imala posao a on je zarađivao slikajući portrete po porudžbi. Imao je neku vrstu menadžera koji mu je nalazio posao. Živeli su pristojno, uglavnom je on kuvao jer je bio kod kuće. Nekih pola godine pre ovoga što mu se desilo ili im se desilo, možda nešto više, prestali su da imaju seks. Izgovarala se da je umorna, da je boli glava i šta već ne. On nije ništa sumnjao sve dok mu je tog nedeljnog jutra, znači nije bila na poslu, rekla da ne može više da živi sa njim. On je za sve godine braka nikada nije prevario. Nije mogao da je razume! Padoše mu na pamet Tolstojeve reči: Kad čovek sve razume, on sve i oprašta. Pomislio je: Nije stvar u opraštanju ali je ne razumem. Možda će joj kako vreme prolazi i oprostiti ali ne veruje da će je ikada razumeti. Biti prijatelj sa nekim, biti nekome prijatelj je jedinstvena kategorija. On nije imao prijatelje osim jednog i on mu je bio dovoljan.Tog nedeljnog prepodneva kada je shvatio da je sve među njima gotovo, ustao je od stola, otišao u sobu, u torbu potrpao najneophodnije stvari, uzeo novčanik, stavio kačket na glavu, obukao jaknu i otišao iz stana. Lunjao je besciljno po gradu, večerao u staničnom restoranu, pronašao jeftin hotel. Kada je ušao u sobu, spustio je torbu pored vrata i izvalio se na krevet. Spavao je dugo, probudila ga je glad. Shvatio je da je spavao skoro dvadesetosam sati. Umio se, obukao jaknu i izašao napolje. Lutajući pronašao je jedan mali tihi restoran gde se najeo i popio pivo. Nije znao šta da radi, još uvek je imao novca ali mu je glava bila potpuno prazna. Posle nekoliko dana rešio je da se javi svom jedinom prijatelju. Prijatelj se obradovao i tražio da se sastanu, rekao mu je u kom restoranu i u koliko sati. Zagrlili su se kada su se našli, zajedno su studirali Likovnu akademiju i uvek se dobro slagali. Njegov prijatelj je odavno shvatio da nema šta da traži u slikarstvu pa je diplomirao ekonomiju i posle nekog vremena postao direktor jedne od najvećih Tokijskih banki. Ispričao je prijatelju šta mu se dogodilo. Ovaj, u prvi mah nije mogao da poveruje a kada je shvatio istinu, počeo je da ga teši. To mu zaista nije bilo potrebno, želeo je da to bude njegova i samo njegova stvar ali nije protestvovao. I šta misliš dalje da radiš, upitao ga je prijatelj. Ne znam, odgovorio je, čini mi se da bih trebao da počnem da slikam ono što želim. Znaš šta, rekao je prijatelj, na dva sata od Tokija na jednom brdašcetu u, nazovimo je nedođiji, imam kuću koja mi je ostala posle smrti oca, useli se i radi ono što želiš. Bio je iznenađen! Prijateljev otac je bio čuveni japanski slikar. Pa, ne znam, počeo je da muca. Sutra ujutro te vodim tamo, bio je kategoričan prijatelj. Sutra su krenuli, prijatelj u odličnim novim kolima a on ga je pratio u svojoj prastaroj Tojoti. Posle dva sata našli su se ispod brdašca koje je bilo samo jedno od velikog broja sličnih. Sa asfalta su prešli na zemljani put i uspeli se na vrh brdašceta. Dočekala ih je prizemna, kamena, ne mnogo velika kuća, čvrsto građena i lepa, sa velikom verandom ispred ulaza. Parkirali su se, prijatelj je otključao kuću, vratio se do svojih kola iz kojih je počeo da vadi velike kese i kutije pune namirnica, pomozi mi, rekao je. Snabdeo ga je hranom i pićem bar za dva meseca. Po odlasku prijatelja, sipao je viski, izašao na verandu, uvalio se u ligeštul i počeo da uživa u pogledu na panoramu koja ga je okruživala. Sutra pošto se smestio, postavio je platno na štafelaj, izvadio boje i četke i seo preko puta. Svašta mu se vrzmalo po glavi a onda je odlučno uzeo četku, iscedio na paletu prusko plavu i povukao nekoliko širokih poteza na platnu.
Spremao je sebi hranu, kuvao zeleni čaj, pio viski, slikao i uživao. Pismo sa dokumentima o razvodu doneo mu je seoski poštar. Bilo je prošlo nekoliko meseci od kako je živeo u kući na brdašcu. Bio je ne malo iznenađen! Kako su ga uopšte pronašli? Popunio je dokumenta i poslao ih advokatu i postepeno prestao da misli o tome slikajući mahnito. A onda, neočekivano, iznenada, počele su da mu se dešavaju, u najmanju ruku, čudne i neobične stvari! Ulazio je, upadao u neki drugi svet, prepun bića koja nisu u pravom smislu bila bića nego ideje koje su uzimale raznolike oblike, govorile su mu šta treba ili mora da uradi ili učini. Nije imao vremena da o tome razmišlja ali bio je kao neki noiljvi Odisej. Prolazio je kroz razna iskušenja, vrlo često je bez ikakvih putokaza i smernica od strane ideja, morao je sam da odlučuje. Bilo je tu i Scila i Haribdi, Meduza, Sirena, Kirki, morskih i kopnenih zmajeva i čudovišta. Kako tako, uspevao je da reši enigme koje su mu postavljale ideje, koje su bile čas maleni ljudi čudno obučeni, čas ih nije bilo ali bi njihovi zahtevi svejedno dopirali do njega. Znao je da postoji neki krajnji cilj, neznano kakav, ipak, on je uporno sledio smernice koje su mu ideje zadavale. Kada je shvatio da je došao kraj ili su mu ideje to rekle bez glasa, našao se u tami, mrklom mraku. Pipajući oko sebe uvideo je da se nalazi u jami visokoj preko tri metra iz koje nije mogao da se izvuče. Seo je i počeo da razmišlja. Posle, ni sam ne zna koliko vremena, obasjalo ga je svetlo! Komšija iz kuće sa susednog brežuljka, pomogao mu je da se iskobelja iz jame. Prosto je znao da se tu nalazi. I on je bio upleten u sve što mu se događalo. Vratio se u kuću i iako uznemiren skorašnjim dešavanjima, počeo je polako da se vraća starim navikama. Slikao je, spremao hranu, izlazio na verandu sa čašom viskija i sve je nekako počelo da biva kao nekada. Posle nekoliko dana dok je kuvao zeleni čaj, zazvonio je telefon. Pomislio je da je ga zove prijatelj. Iz slušalice je začuo glas svoje bivše žene! Molim te da se sastanemo, želim da razgovaramo. Zamolila ga je da dođe u Tokijo, navela je i restoran u kojem bi trebalo da se nađu. Posle svih dogodovština kroz koje je prošao, to mu nije padalo teško, pristao je. Kad su seli jedno spram drugog, rekla mu je da je rodila devojčicu ali da ne želi da živi sa tim čovekom. Uhvatila ga je za ruku, mnogo sam te povredila i kako je vreme prolazilo, shvatila sam koliko sam izgubila, shvatila sam da te i dalje volim. Pogledao je razrogačenih očiju, želiš da ponovo živimo zajedno? Želim, čini mi se da mi život zavisi od toga, ne mogu da zamislim život bez tebe! Zagrlio je i poljubio, ona je zaplakala.