Početak 21. veka označio je prekretnicu na globalnoj političkoj sceni u smislu da je postala igralište sve izraženijih i uticajnijih populističkih pokreta i pojedinaca širom sveta. Za nekih dvadesetak godina nastalo je i pregršt teorija o tome kako se i zašto tako nešto upravo sada dešava, gde jedna od interesantnijih daje na prvi pogled donekle i pojednostavljena objašnjenje, od kojih se pojedina daju naslutiti i na gornjoj mapi sveta.
Naime, na njoj su plavom i ljubičastom bojom označene zemlje koje gravitiraju ka proporcionalnom izbornom sistemu, dok su crvene i ružičaste bliže predstavničkom, odnosno, većinskom. Da se primetiti, takođe, da su političke sisteme crvenih i ružičastih zemalja zadnjih decenija u većoj ili manjoj meri pohodile i različite nimalo naivne populističke epizode (naravno, uz uvek prisutne izuzetke, koji bi možda baš u ovom slučaju na određeni način donekle i mogli da potvrde pomenuto pravilo).
Jer, u SAD na primer, posebno od početka 21. veka uočeno je da se inače oduvek prisutan rased između urbanog i ruralnog stanovništva sve više produbljuje. Takođe, primetno je i da konzervativna Republikanska partija sve lakše i u sve značajnijoj meri dobija glasove u ruralnim područjima, dok Demokratska partija u principu težište svojih birača počinje da prepoznaje manje-više isključivo u visoko urbanizovanim sredinama, federalnim državnim prestonicama, kao i u globalnim megapolisima. Do te mere da, na primer, demokratskim kandidatima, uprkos velikoj većini glasova na federalnom nivou postaje sve teže da dobiju predsedničke izbore, dok mesta u Senatu republikanci uredno dobijaju uprkos činjenici da na federalnom nivou već duže vremena predstavljaju manjinu.
Jedan od osnovnih razlog tome leži i u činjenici da je u SAD na snazi predstavnički odnosno većinski izborni sistem, u kome teritorijalne celine u okviru federalnih država predstavljaju osnovne jedinice u kojima se većinskim izbornim sistemom biraju pojedinačna senatorska mesta, ili odgovarajući broj elektorskih birača u slučaju predsedničkih izbora. Što znači da možete imati većinu u Senatu ili predsednika SAD sa manje ukupno osvojenih glasova na federalnom nivou (što se do sada uredno više puta upravo i dešavalo). Na taj način predstavnički, odnosno, većinski sistem ne favorizuje isključivo većinsku stranku na nivou države, već dobrim delom i onu koja pokriva veću teritoriju unutar zemlje. Na primer, na zadnjim izborima Bajden je ukupno osvojio oko 6 miliona glasova više od Trampa, gde je i uprkos tome malo falilo da Tramp ponovo odnese pobedu (i gde je na pomenuti način Tramp upravo i osvojio prethodne predsedničke izbore).
Naravno, sličan problem delom postoji i u mnogim drugim zemljama koje favorizuju predstavnički (većinski) izborni sistem u odnosu na proporcionalni. Sad, neko će reći, kakve veze to može da ima sa populističkim pokretima. Između ostalog stvar je i u tome što je u SAD, na primer, (što znači na određeni način verovatno i širom sveta, posebno u razvijenijim zemljama) upravo negde krajem 20. veka i završena jedna od bitnijih faza prilično ambicioznog projekta, koji se decenijama uveliko već odvija, kako tokom republikanskih, tako i tokom trajanja demokratskih administracija.
Naime, radi se o političkom konceptu u kome je počev od Ajzenhauera, preko Niksona i Kartera, pa sve do Klintona planski (razvojem mreže međudržavnih autoputeva, premeštanjem dela razvojnih i akademskih centara iz prestonica u unutrašnjost, kao i na bezbroj drugih načina) od provincijskih krajeva SAD stvaran prostor više privlačniji i isplatljiviji za život. Tako su pomenuti krajevi ojačani ekonomski, kao i u svakom drugom pogledu, i gde je na taj način donekle ublaženo i masovno oticanje stanovništva u nekolicinu američkih urbanih centara, što i jeste bio jedan od polaznih ciljeva.
Opet ruralni krajevi oduvek su manje bili zainteresovani za liberalne i leve ideje. Koliko god bili dobrostojeći ili obrazovani, u pomenutim krajevima manje ćete brinuti o socijalnoj nepravdi, rasnim razlikama, više biti zainteresovani za slobodu nošenja oružja, kao i za razne druge lične slobode, i u određenoj meri više skloniji konzervativnijim idejama. Gde sve pomenuto, u kombinaciji sa predstavničko-većinskim izbornim sistemom birače iz ruralnih krajeva i unutrašnjosti, bar prema nekim analitičarima, sve više stavlja u povlašćen položaj u odnosu na birače iz velikih gradova. Pa samim tim i desnije populističke ideje koje cvetaju u konzervativnijim okruženjima.
Sad, neko će reći da je ovakvih podela između urbanog i ruralnog bilo oduvek - šta je to specifično što je izazvalo sve ove nove pojave i pokrete. Mislim, tolike su revolucije protutnjale istorijskom scenom, gde bi mnogi rekli da je zajedničku crtu gotovo svima (od buržoaskih, pa sve do socijalističkih i komunističkih) upravo dobrim delom i predstavljala težnja da se svaki put uspostavi neki novi vid urbane dominacije. Do te mere da bi neko rekao da su sve one na određeni način i predstavljale različite faze u nekakvoj jedinstvenoj višemilenijumskoj urbanoj revoluciji. I šta se onda baš sada u svemu tome i promenilo, ne samo u SAD već i širom sveta.
Pa, po nekima, nov detalj jeste i u tome što sada, u SAD na primer, i u predgrađima velikih gradova počinje u značajnoj meri da se uočava slična pojava konzervativne radikalizacije, ranije karakteristična za ruralnija područja. I da, u stvari, više toliko i nije na snazi rascep na liniji urbano-ruralno, već pre na liniji centar-predgrađe. I da je Tramp, na primer, (kao verovatno i mnogi budući Trampovi) uspeo u svemu u čemu je uspeo ne samo zato što je postao ruralni kralj, već dobrim delom, a ako ne i pre, i kralj predgrađa.
Jedino što još uvek niko tačno ni ne može da predvidi u kojim bi sve političkim pravcima mogao dalje da se kreće taj u istorijskom smislu relativno novi rascep na liniji centar-predgrađe. Odnosno, da li više uopšte u svemu tome i može da ima ikakvog većeg uticaja nekakva eventualna promena većinskog ili predstavničkog izbornog sistema proporcionalnim, ili nekim budućim potpuno novim.
Na kraju, neko bi rekao da ni oko toga ne bi trebalo nešto preterano lupati glavu, i da i za tako nešto uveliko postoje istorijski primeri širom sveta. Eto, čak bi se i na primeru bivše SFRJ možda mogli uvideti neki od pravaca u kojima bi stvari mogle da krenu kada u inače liberalnije obojenim predgrađima prevladaju razni vidovi populizama.
I to ne isključivo oni koji prebrojavaju krvna zrnca ili procente melanina, već i mnogi drugi, mnogo ranije.