Na Netfliksu je nedavno prikazan dokumentarac “Socijalna dilema” ili “Dilema društvenih mreža” u kome su se verovatno po prvi put na istom mestu našli rodonačelnici gotovo svih poznatih društvenih mreža, kako govore o osnovnim idejama i principima koji su u njih ugrađeni. Odnosno, o njihovoj dobrobiti, ali jednako, ako ne i više, i o opasnostima koje sa sobom nose.
Naime, po njima, društvene mreže su u početku bile ništa manje nego oličenje najsvetijih ideala, koje su ponovo oživljavale davno utihla prijateljstva i ljubavi, udomljavale napuštene kučiće i mačiće, i generalno davale odgovore na mnoga, uključujući i jedno od onih najtežih, ali opet verovatno i najzanimljivijih pitanja - šta bi bilo kad bi bilo. Sve dok im se nije desila komercijalizacija, odnosno, kako kaže jedan od CEO-a Fejsbuka - monetizacija, iliti jedan od milion načina kako da se direktno ili indirektno zaradi na vašem boravku na društvenoj mreži (najčešće reklamama ili preusmeravanjem na komercijalne sajtove, gde se upravo i dešava “cha ching”, ali, verovatno, i na mnoge druge, manje očigledne načine).
Sad, kako bi se što više zaradilo od vašeg boravka na mreži, osnovna je pretpostavka da se tu što duže i zadržite, kao i da se po mogućstvu što redovnije vraćate (za šta su, između ostalog, zaduženi i veoma kompleksni algoritmi koji vam, u skladu sa modelima koje su o vama formirali, preporučuju određene sadržaje, ili vas ka njima na neki drugi način preusmeravaju). Jedan od tvoraca Instagrama kaže da je funkciju pomenutih algoritama možda najlakše i objasniti razlikom između Vikipedije i Jutjuba. Naime, Vikipedija na jednake upite odgovara na isti način svim korisnicima, dok Jutjub (često na osnovu nekakvog prethodnog znanja o vama, ili određene ad hok pretpostavke) procenjuje koji bi odgovor baš vama najviše odgovarao.
Na primer, karikirano, na pitanje “trgovina polovnim kolima” Vikipedija bi dala već nekakav manje ili više objektivan odgovor, dok bi vam nekakva proto društvena mreža, ukoliko proceni da prodajete kola rekla kako su kola kao vino i da su sve bolja kako stare, a ukoliko ih kupujete to da prvi kilometar vožnje cenu automobila umanjuje za 50 % ili više. Poenta je da u algoritmima društvenih mreža pojam istine postaje krajnje relativan, praćen neretko prilično tačnom procenom vaših budućih postupaka i izbora. Kao i ponudom, pored neke vama odgovarajuće istine, i nekakve vama prihvatljive vizije budućnosti (koju, kako bi je dosegli, ipak morate na određeni način sami i da finansirate, i to, po mogućstvu, uz direktnu ili indirektnu pomoć same društvene mreže). Ili, što bi rekla ugledna profesorka Harvarda koja se bavi internetom – da mreže na određen način u principu i trguju istinom i budućnošću, i da bi ako ni u čem drugom, bar u tome trebalo da se ograniče.
Sad, jedna od osnovnih posledica boravka u ovako organizovanim okruženjima jeste neminovno i okruživanje manje-više isključivo istomišljenicima, kao i život u virtuelnom svetu u dobroj meri izolovanom od bilo kakvog vida drugačijeg ili suprotnog mišljenja . Tu se, između ostalog, javlja i fenomen “internet zečje rupe” u koju istomišljenici često i upadaju, i koje su tako formirane da daju prostor za beskonačna istraživanja i kruženja oko iste zadate teme. Sad, koliko god neke od njih, bar prema autorima dokumentarca, bile zabavne i edukativne, kod mnogih se uprkos gomili provedenih sati i razmenjenih reči u principu ne pomerate ni pedalj dalje od vašeg originalnog mišljenja ili uverenja.
Takođe, postoje ozbiljne naučne studije koje se bave različitim oblicima ekstremizama koje dobrim delom uzrokuju, bar po autorima, i sami algoritmi pretrage i preporuka na društvenim mrežama - kako u političkom životu, tako i generalno (gde je u ovom smislu posebno apostrofiran Jutjub). Neke od poznatijih “ekstremnih zečjih rupa interneta” koje su, po verovanju sagovornika dokumentarca, donekle stvorile i same društvene mreže, jesu, između ostalog, i čuveni ravnozemljaši, raznorazni njuejdžeri, pobornici bezbrojnih teorija zavera, neoarijevci svih boja i uzrasta, komunostalgičari, kao i mnogi drugi. Takođe, postoji i istraživanje vezano za relativizaciju istine na društvenim mrežama, po kome se lažne vesti, na primer, na Tviteru šire 5-6 puta brže nego one prave.
Na kraju dokumentarca, što bi možda moglo da bude i posebno interesantno, sagovornicima iz sektora postavljeno je isto pitanje – da li članovima svojih porodica preporučuju boravak na društvenim mrežama, uprkos činjenici da manje-više u potpunosti poznaju mehanizme i algoritme po kojima funkcionišu. Jedni, koji su više bili uključeni u razvoj idejnog i koncepcijskog dela algoritama pretrage, preporučuju korišćenje mreža uz ograničavanje dnevnog boravka, dok oni drugi, koji su bili aktivniji u samoj monetizaciji mreža, u potpunosti brane njihovo korišćenje.
Interesantan je i odgovor čoveka koji je u suštini tokom emisiji upravo i bio najviše prozivan, a koji se trenutno bavi, kao jedan od izvršnih direktora, algoritmima za preporuke i pretraživanje Jutjuba. On kaže da mu se, uprkos činjenici da u prste poznaje logiku algoritama koji ga vode kroz mrežu, i dalje dešava da ga rezultati pretrage i preporuke nekad potpuno iznenade, i da nije retkost da i dalje sate provodi istražujući po netu na određenu temu.
Što bi moglo da znači i to da i sami tvorci društvenih mreža još uvek do kraja ne razumeju sve mehanizme koji su u čitavoj priči na snazi, uprkos sve složenijim algoritmima pretrage i preporuka koje upravo oni sami i stvaraju.