Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

NEVIDLJIVA SUDBINA GOSPOĐICE ELENOR FULER

horheakimov RSS / 07.02.2020. u 17:07

Pogled na zaliv, koji se sada nije video od magle, ulivao joj je nemir. I more se nečujno i zaklonjeno ulivalo u uzani kameni tesnac. Dokle god su njene zelene oči mogle da vide, za nju je ono bilo mrtvo. Zarobljeno u sebi samom, okruživalo je Irsku još od kad je bila ostrvo leda. Ledeni vetar je šiba po obrazima, ali je nevidljiv, a kako da se sakriješ od nečega što ne vidiš. Svuda je oko tebe, možda je i u tebi samoj, mislila je. Zatvorena u svom biću, duboko u sebi, vukla je čamac po peščanoj plaži, dok konačno nije osetila vodu. Duboka hladna voda neobično je mirovala ove puste večeri. Nikoga nije bilo da je vidi. Sledećeg momenta, Mesec je prekriven oblakom koji je pronesen nebom, a more je gotovo neprimetno nabacilo čamac na svoju površinu. Navirući nemir davao joj je snagu za prvih pedeset zaveslaja, samo dok se domogla struje.

 

 

Dolazak struje u Whitestown prošao je neprimećeno, ali je prihvaćen. Dan nije bio njeno vreme, a to veštačko produžavanje dana uličnim osvetljenjem nije moglo doneti ništa dobro. Ona se svakako nikada neće odvojiti od svog fenjera, jednog sa naprslim prednjim staklom, onim što se otvara. Nekoliko svetiljki postavljenih niz obalu nije pružalo više od punog Meseca kada se oblaci razdvoje. Pre nego što će dohvatiti vesla, ustoličila je svoju lanternu na pramac.

Pučina je bila njena soba. Osećaj nevidljivosti potpuno se razredio u tom prostranstvu. Tu je bila mala i beznačajna devojka, ali je postojala. Kap kiše u moru koje je nosilo njen drveni krevet, ali kap koja može da se oseti. Kap, koja u uglu oka nije tek obična kap.

Spoznaja nepostojanja granica, izostanak pritiska i ledeni aerosol delovali su umirujuće. Nemir je vetrio. Bilo joj je dobro. Nije mogla da se odupre, iako je njeno biće znalo jedino da se odupire.

Svetlo na pramcu, njen jedini prijatelj, ovde, u sobi sa zvezdanim  plafonom i kišnim zidovima, nije gubilo snagu, nije je napuštalo, iako ga je vetar izazivao kroz pukotine na staklu. Kiša je bila očekivana kao tuga. Od kada pamti, pada kiša. Vedro kiše, vedro suza.

Severni vetar joj je disao za vrat. Nosio je prema Isle of Man.

Čija si ti? Ko te čuva? Čula je svoj šapat sa desne strane. Čuješ li zujanje u glavi? Imaš li pčelu ispod kape? Kako ti uspeva da sve odlažeš, a da pri tome ne lažeš? Ili lažeš? Sada je glas dopirao sa leve strane. Stalno si na oprezu, zar ne? Tebe ne može da iznenadi ni plavi makao papagaj u dnu tvog čamca? Opasnost vreba, od drugih ljudi, kontakta, razgovora, tako je kod tebe? Ptica je stajala na fenjeru i trebila svoje teget perje. Nije se pomerila.

Potpuno je potonula u čamac koji je plutao.

Sa gramofona se čula uvertira koja se beskonačno ponavljala. Trebalo je da simfonija bude euforična, gotovo epska, ali nikako se nije nastavljala. Kao da je sve stalo na početku, na dobroj volji. Devojka je zakoračila u prostoriju, bojažljivo očekujući nekoga. Razgledala je sve što je unela u ovaj prostor, naizgled omeđen čvrstim zidovima. Nije se usudila da ostavi polumrak. Prekidač za svetlo je bio veliki i grub, kao da je prekidač neke sprave za mučenje. Nije mogla da ga spusti. Spustila se u fotelju koja je upila njeno telo. Imala je osećaj da je već sedela ovde. Na drugom kraju sobe bio je prazan kavez za ptice. Jedno plavo pero se lelujalo, zakačeno na otvorenim vratancima.

Prozor bi u jednakim vremenskim intervalima blesnuo svetlom sa svetionika.

Prišla je. Na stenovitim obalama bila su razbacana tela Argonauta, a ona je bila Medeja. Makar na dan. Nije uzimala hranu, plakala je, patila, i prepuštala se izlivima besa. Dala je da njenu decu udave.

- Dobro jutro, gospođice Fuler. – čuo se glas Daglasa, najstarijeg ribara iz njenog mesta, koji je po ko zna koji put, u ranu zoru, kada bi videli da je njen krevet prazan, kretao u potragu na otvoreno more.

- Jeste li imali ružan san? – govorio bi uvek, pružajući joj ruku da pređe u njegov čamac, dok se ona još nije ni rasanila. Trljala bi oči i, pomalo posramljena, odgovorila bi mu kratko:

- Užasan san.



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 21:42 07.02.2020

navirućim nemirom

ka danu koji nije moje vreme

снове волим којих се присетим
оних других помало се грозим ,
чист промашај као да сам рикно
штета ноћи јер је ја .....омразим



Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana