intro
Kažu ljudi tri puta i bog pomaže, ne verujem u Tatabradu, samo u oceubistvo, sina i nešto treće, majku, rođen kao treće dete, u porodici od pet, pet's not included, nisam progovorio do treće godine, a onda sam prvo rekao tli, odrastao sam okružen psom, mačkom i kornjačom, od svakog sam pokupio samo najbolje, bakterije included, treći razred bio je prekretnica, shvatio sam kuda ide ovaj svet i šta je smisao života, punio sam godine, kolone i baterije, sa dvadeset tri pušten u svet, sa lanca, u okolnu misteriju, Obedsku baru, punu krokodila
Bio sam treći u gradu, treći u braku, bio sam između vozača i suvozača u kamionu koji seli razvedene, razvozi preseljene, bio sam sam u mraku, u trosobnom stanu, na periferiji, do koje vozi samo tramvaj broj 3, ulazio sam na predzadnja vrata, čekao tri sata u redu, izlazio na mala vrata, u tri po ponoći, gubio se u noći, nestajao u moći, vlada i vladara, čuvao sa policijskih šamara, kod njih takođe tri puta pomaže, bio sam treća Stradija, zaražen stradijavirusom, nevidljiv, marginalan, dodir beskonačne tangente i nekakvog kruga, što je neko smislio u vetar razneo, vetar misli vetar zna, duva tri dana bez prestanka, odnese svu paučinu i memlu, a onda insekti, buđavi i oni treći izmile iz svojih/tuđih rupa, nogavica, zanoktica i zavrte nesrećni krug, ringišpil ponovo dobije ubrzanje, koje proizvodi sranje, ibertur
Bio sam tri puta ostavljen, zaboravljen i mrtav ali sam ostao u jednoj tački iz koje nažalost nema pomaka, u kojoj uvek mogu da se nađem, ili makar ono što je od mene ostalo
Baterija mi je na 3% a čeka me još 33 godine, nekome dosta da poveruje je da je bogotac, meni pak dosta je svega
outro
Nevidljiva kiša sprala je nadu, zvezde su otišle niz slivnik, Mesec se batrga na rešetki, gore kosti, meso su pokrali ljudi sa praznim torbama i promenama na koži, kontaktni dermatitis, gljivice koje vetar ne odnese, napadaju gnezda