Naš kolega blogopisatelj, Ante Oksidantović, previše je fino biće da bi neke pojave nazvao njihovim imenom, no zaista je neverovatno kuda srlja Srbija.
Sve više postajemo svedoci, da u jednom medijski bolesnom miljeu - što je, opet, ništa drugo do odraz nezdrave i tiranične ličnosti vođe nam; se odvija ispred naših očiju određeno veštačko povampirenje sila koje su uveliko istorijski poražene i pregažene u srpskom narodu. Valja se podsetiti nekoliko istorijskih činjenica :
a) Drugi svetski rat, bitku protiv nacizma, uz strašne žrtve, dobili su jugoslovenski partizani i ideološki levičari; u partizanskom sastavu najviše je bilo Srba i Crnogoraca; naporedo sa svetskim ratom unutar Jugoslovenstva, odigrala se i ideološka revolucija, i na čelo države dolazi komunizam;
b) predstavnici drugog političkog pravca, suprotstavljenog i idejno i oružano, u saradnji sa okupatorskim nacifašističkim silama, bili su četnici;
c) partizani su bili relativno nova pojava, inspirisana društvenim tokovima onog doba: evropskim (engleskim, francuskim i ruskim) socijalizmom, i španskim republikanskim snagama;
d) četnici su se pozivali na raniju tradiciju, srpsku herojsku i oslobodilačku iz Balkanskih ratova te Prvog svetskog rata, iako su u praksi bili obični svirepi koljači, čija su meta bili nelojalni Srbi-komunisti, te etnički različiti Jugosloveni - iz hrvatskog i bošnjačkog etničkog korpusa; četnici, budući i i doktrinalno i egzekuciono i metodološki na strani nacifašizma, gube podršku Saveznica-supersila (SAD, UK i SSSR);
e) Partizani, vođeni duhom herojstva i pobede, uz svesrdnu pomoć Saveznica, odnose pobedu nad nacifašizmom, uz stravične žrtve - preko 1700000 Srba izgubilo je živote pod nacifašizmom;
f) Četnici, interesantno, izuzev zanemarljive manjine srpskih nacista, izbegavaju blajburšku sudbinu ideoloških ih im prijatelja ustaša, te preko teškog decenijskog rada u britanskim rudnicima, kupuju svoju slobodu na Zapadu i završavaju od Zapadne Nemačke preko Kanade, do SAD i Australije, kao sasvim vesternizirani i odsečeni u tom trenu od daljeg toka jugoslovensko-srpske političke istorije;
g) Kod jugoslovenskih partizana dolazi do unutrašnje podele na, takoreći, internacionalnu i sovjetsku struju; internacionalna odnosi pobedu nauštrb stravične torture nad sovjetima;
h) internacionalna postaje, sa starenjem Maršala, sada nacionalna i ekstremno nacionalistička, ostvarujući iznova kontakte sa desničarskom nacionalnom strujom, već uveliko apsorbovanom u Egzilu;
i) dolazi do paradoksa, da veterani desničarskog egzila pomažu sada (Đuić), politički, finansijski i lobistički
mladim lavovima srpskog nacional-marksizma (Šešelj, Drašković, Koštunica); dvojica potonjih povampiruju priču o četništvu iako su operativci srpske nacional-marksističke duboke države (Mihailo Marković, Praksisovac iz zagrebačkog kruga Gaja Petrovića, vodeći ideolog novostvorene SPS);
j) Miloševićev nacional-socijalizam biva poražen 1999., napušten od Rusije, koja je u svojim problemima, i prepušten samome sebi;
k) 2000. na vlast u Republici Srbiji dolazi mikstura internacionalnih i nacionalnih (bivših?) marksista, međutim, nakon samokorupcije gube vlast na svim nivoima 2012.
Od 2012. na vlasti je ponovo Miloševićev nacional-socijalistički aparatus, sada sa mladim snagama (gotovo svima su roditelji penzionisani operativci Miloševićeve duboke države, i, ponovo se povampiruju imidži poražene strane istorije, iako Srbija nije bila na njoj); kao rezultat toga, čini mi se, ojačane su dve struje - komunističko-internacionalna i fašističko-nacionalna, dok demokratska stagnira ili je već odavno i uveliko u Egzilu na Zapadu.