Eksperimenti u blogovanju| Gost autor| Literatura

KAPITANOVA KABINA

horheakimov RSS / 13.10.2018. u 22:53

gošća autorka: Jelena Medan

 

Spuštenih gaća do članaka, naprezao sam se da što prije završim. Ovaj put nisam zamišljao ništa, samo sam se trudio da budem brz. Najradije bih zapalio, ali sam prije 11 mjeseci prestao da pušim. Iznenadio sam se kada sam na podu desno od mojih nogu ugledao kutiju od kreme. Dohvatio sam je - bila je to krema za šuljeve. Nasmijao sam se i počeo da čitam deklaraciju. Dok nije bilo društvenih mreža, bio sam siguran da to ja jedini radim. Malo me je bilo blam što čitam sastav neke kreme na njemačkom i tri ista jezika. Guzica mi se ledila od hladnoće koja je dopirala od odškrinutog prozorčića iznad kade. Kad sam bio mali, taj prozor je bio nedokučiv - pentrao sam se po obodu kade u želji da provirim kroz njega. Nisam uspijevao. Napolju se uvijek čuo razgovor.



-Miro, silazi s te kruške, opet ćeš slomiti ruku.

-Ivo, donesi još jednu stolicu, došao komšija.

-Gdje si pošô s tom kriškom? Vraćaj se u kuću, nema doručkovanja usput!

Spolja su uvijek dolazili i mirisi. Komšija je od brata iz Njemačke dobio novu električnu kosilicu i srijedom i subotom ujutro bi sva ulica mirisala na pokošenu travu. Oko prvog maja mirisalo je na ugalj i pečeno meso. Oko Božića bih se uvijek prehladio i tada nisam osjećao ništa.

Nebo je bilo zelene boje. Kroz gustu mrežu komarnika nazirali su se oblaci, vrhovi kruške, jele i krov garave šupe za drva. S vremena na vrijeme bi dolijetao poneki vrabac ili golub. Baba bi viknula i tjerala ih metlom ako bi bila u dvorištu. Govorila je svim životinjama. Nije voljela mačke i maslačke. Smatrala ih je beskorisnim. Moju salatu od maslačka nikad nije htjela da proba - ko još jede cvijeće? Jednu ružu je uzgajala i čuvala specijalno za sirup. Bila je rubin crvena i viša od mene. Jednog popodneva, u sumrak, dok sam igrao fudbal sa drugarima iz komšiluka, polomio sam je loptom. Babi nisam rekao da sam ja bio kriv. Bila je ljuta, psovala je dok je skupljala stabljike i ubadala se o trnje. Kad je ušla u kuću, pao je mrak i više nije htjela ni da zucne o tome. Uvijek kad bih čitao Malog princa sjetio bih se njene brige oko te proklete mirisne ruže.

Screenshot-2018-10-13-Olivera-In-i-oliveraindjic-Instagram.png

 

fotografija: Olivera Inđić

 

U kadi se nalazila mala lasta. Babi je jednom dok se kupala pozlilo. Iskliznuo joj je tuš iz ruke i udario o površinu kade. Ostao je crni trag u vidu ptice koja leti iznad horizonta, kakva se viđa samo na razglednicama iz osamdesetih. Barem sam ja tako vidio tu napuklinu u kadi. Kad sam babi rekao za lastu u kadi, nije mi vjerovala; naljutila se kad sam joj pokazao i rekla mi da se ona trudi da je uopšte ne vidi. I da je ne podsjećam da postoji. Baba je umrla prije 8 godina, a ja i dalje vidim lastu u jebenoj kadi.

Na vratima WC-a spolja je bila naljepnica na kojoj je pisalo “Kapitanova kabina”. Stric je sa jednog putovanja brodom donio tu naljepnicu. Imao sam 5 godina kad sam naučio da čitam latinicu, i dugo sam mislio da je kapitanova kabina neki fini naziv za klozet, kao toalet ili zahod. Dobio sam i četvorku iz srpskohrvatskog jer sam napisao kapitan umjesto kapetan. Htio sam učiteljicu odvesti do WC-a da joj pokažem da je pravilno. Rekla mi je da je to neumjesno. Onda je morala da mi objasni šta znači riječ neumjesno.


Čuo sam kako brunda bager spolja. Da li je neumjesno što serem u babinoj kući, dok majstori napolju čekaju da počnu sa rušenjem?

Na znojnom dlanu su mi ostali komadići papira.

Zašto ne pišu poeziju na deklaracijama? Ili barem kratke priče.
Pogledao sam oko sebe - nigdje nije bilo toalet papira.



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nask nask 12:33 14.10.2018

Never forget you



Olivera, čista poezija, bez deklaracije. Treba joj zabraniti neslikanje.

Neko iza sebe ostavi lastu, neko leptira. Za sećanje

Arhiva