Povodom izložbe Nova religija u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine
Dugo najavljivana izložba Demijana Hersta, jedne od najkontroverznijih umetničkih zvezda današnjice, otvorena je u MSUV uz podeljene reakcije javnosti — od odobravanja, pa do oštrih protesta kojih nije manjkalo ni tokom samog čina otvaranja izložbe.
Saglasimo li se da je kontinuirana proizvodnja i konzumacija spektakla dominantan ideološki, ekonomski, pa i medijski obrazac po kom funkcioniše svet u kom živimo — Herst u Novom Sadu mogao bi nam zaista zaličiti na onaj monolit iz Kjubrikovog filma koji se, neočekivano i ničim izazvano, spustio među (da ne kažemo baš majmune) umetničke i medijske domoroce — kako je pojavu ovog umetničkog čuda u našoj sredini opisao jedan od viđenijih protestanata okupljenih ispred MSUV. Naravno, ovakvom stavu prirodno se suprotstavlja tvrdnja da je za našu umetničku sredinu iznimno važno da vidi izložbu jednog velikog umetnika današnjice. Apsurdno ili ne — oba ova naizgled suprotstavljena stava su potpuno tačna.
Izložbu Nova religija iz 2005,(pre Novog Sada prikazanu i u Banja Luci, Skoplju, Gdanjsku, Oslu, Solunu, Atini, Moskvi i Veneciji), čine 44 grafike (u tehnici sito-štampe) i četiri skulpture koje, po Polu Stolperu kustosu izložbe (vlasniku izloženih radova!?), funkcionišu kao ciklus fresaka od Stvaranja sveta do Strašnog suda. Otuda će oni koji su zavedeni medijskom pompom očekivali da u MSUV vide slavne Herstove životinje u formaldehidu ili lobanje optočene dijamantima brzo shvatiti kako su promašili i muzej i zemlju — pošto je na izložbi Nova religija koja se organizuje zajedno sa British Council-om prikazano tačno ono i tačno onoliko koliko je naša, institucionalno (muzeološki) i ekonomski devastirana sredina, u ovom trenutku u stanju da ugosti. Prevedeno: reprezentativniji Herst košta mnogo više!
Herst kao superstar
Ko je, zapravo Demijan Herst? Umetnik kome je od same pojave na art sceni — izložbom Zamrznuti kadrovi (Freeze) koju je 1988. kao organizator i kustos s grupom kolega održao u praznom lučkom skladištu na dokovima Temze u istočnom Londonu — naprosto bilo suđeno da postane slavan. Izložbom Freeze na medijsku scenu stupila je neformalna grupa Mladi britanski umetnici kojoj pripadaju i Sara Lukas, Trejsi Emin, Fiona Rej, Geri Hjum, Markus Harvi i drugi. Zvezdani trenutak generacijske slave svakako je bila izložba Senzacija: Mladi britanski umetnici iz Sači kolekcije (Sensation) koja je 1997. postavljena u londonskoj Kraljevskoj akademiji, na kojoj Herst izlaže svoje najpoznatije delo Fizička nemogućnost smrti u umu nekoga ko je živ (The Physical Impossibility of Death in the Mind of Someone Living), sačinjeno od tigar ajkule dužine 4,3 metra, izložene u akvarijumu napunjenim formaldehidom. Senzacija je to zaista i bila te kao takva do danas spada među najuticajnije i najkontroverznije izložbe našeg vremena. Obeležena radikalnim stavom prema realnom životu, reklamirana napisima poput Jurišnici umetnosti napali bastion tradicije, ova izložba u prostor visoke kulture uvodi do tad nepoželjne medijske teme poput nasilja, zlostavljanja dece, masovnih ubistava, ženske masturbacije i promiskuiteta — inaugurišući novi tip umetnika selebritija, čiji rad i život postaju neodvojivi od glamura visokog društva. Kao najistaknutiji uživalac generacijske slave, Herst odmah shvata da smisao i ciljevi nove umetnosti leže u što tešnjoj saradnji sa medijima, krupnim kapitalom, kolekcionarima ali i British Council-om koji upravo Mladu britansku umetnost prihvata kao svoj glavni izvozni kulturni proizvod.
Istražujući sposobnost društva da asimilira incident kao umetnički žanr, svojim konceptualnim realizmom Herst se vanredno inteligentno i medijski pismeno poigrava s potrebom savremenog društva za proizvodnjom i konzumacijom (masovnih) spektakala. Njegova umetnička strategija otuda je i zasnovana na stalnim razmicanjima granica (umetničkog) apsurda: koketiranjem sa kičom, provokacijom, brutalnošću te vešto podgrevanom intelektualnom tenzijom, konfliktima i kontroverzama. Direktnost i šokantnost njegove tigar ajkule, na neki način najavile su ranije instalacije sa životinjama, poput rada Hiljadu godina (A Thousand Years) iz 1990. u kom Herst, prikazuje zaokružen životni ciklus, izlažući leglo crva koji se na izložbi pretvaraju u muve koje preživljavaju hraneći se odsečenoom kravljom glavom, u podnožju instalacije izloženoj u lokvi vlastite krvi. Trenutkom sletanja na grejna tela, kojima umetnik pospešuje razvoj i završetak njihove kratkotrajne životne i umetničke slave, naposletku umiru (bivaju sprženi) i sami insekti. Takođe, slavna je i instalacija Majka i dete (Podeljeni) iz 1993.u kojoj izlaže mesarski prepolovljenja tela (polutke) krave i teleta. Radovi sa životinjama i insektima Herstu su obezbedili i stalnu pažnju društava za zaštitu životinja koja su svojim protestima obeležila mnoge njegove izložbe, garantujući im ujedno i dodatnu pažnju javnosti. No, kao što tela Herstovih životinja, uprkos brojnim konzervatorskim zahvatima ipak polako propadaju i trunu — tako i njegova umetnička slava svoju kulminaciju doživljava 2007. radom Za ljubav boga koji čini lobanja optočena 8.601 dijamantom, čija je izrada koštala neverovatnih 40 miliona funti (kasnije prodata za 50) postajući najskuplji umetnički rad ikada stvoren.
Na tragu Vorholovog Factory-ja, tretirajući novac kao umetnički material, Demijan Herst najbogatiji je umetnik današnjice: vlasnik je Newport Street Gallery gde izlaže dela iz svoje kolekcije kao i kompanije Science Ltd u kojoj više od 150 mladih slikara, pod budnim okom obezbeđenja, štancuje njegove slavne tačkaste i ostale slike. Produkt te fascinantne finansijske, ali svakako zalazeće umetničke slave, je i izložba Nova religija — ne samo zato što su na njoj, izuzmemo li četiri instalacije (skulpture) koje predstavljaju neubedljive reminiscencije Herstovog ranijeg rada, izloženi grafički otisci poput onih kakvi se, na primer, mogu kupiti po suvenirnicama većih svetskih muzeja — već zato što je, nekad brutalna, šokantna, revolucionarna i direktna, simbolika Herstove umetnosti danas postala dosetničarski prozaična i suštinski banalna. Najintrigantniji segment izložbe svakako je dokumentarni film Razmišljanja, stvaralaštvo, život iz 2012. (koji se, uzgred, može pogledati i na umetnikovom veb sajtu). Sve u svemu izložba u MSUV možda se najpreciznije može opisati rečima: Hteli ste spektakl – eto vam ga!
Herst i nova srpska umetnička elita
A da sve protekne u herstovskom duhu pobrinuli su se uprava i producenti izložbe iz MSUV, odnosno grupa umetnika i (neo)levičarskih aktivista okupljenih oko Fejsbuk stranice Protiv Izložbe Hersta! Naime, iako nedeljama pozivanu na otvaranje, publiku su ispred Muzeja dočekala patrolna kola policije, vozila hitne pomoći i unajmljeno obezbeđenje koje je veći deo posetilaca ostavilo ispred Muzeja ili u njegovom ulaznom holu i dvorištu — dok se samo otvaranje za odabrane zvanice i elitu u prisustvu pokrajinskog premijera Igora Mirovića i britanskog ambasadora Denisa Kifa, odvijalo na spratu zgrade uz prenos preko video bima u dvorištu Muzeja (uz neadekvatnu ozvuku). Tokom govora britanskog ambasadora aktivisti su u prizemlju zgrade pokušali da pročitaju proglas protivljenja politici države, pokrajine i grada zato što se “javnim sredstvima i resusrima daje bezuslovna podrška krupnom kapitalu koji manjinu čini sve bogatijom dok većina stanovništva, među kojima su i radnici u kulturi, postaje sve siromašnija”, posebno prozivajući muzej “zato što servilno i nekritički promoviše kao najveću umetničku vrednost rad verovatno najšpekulantskijeg i najbogatijeg umetnika svih vremena”. Uz parole “Ovakva kultura je korporativno smeće”, i “NE korporativnoj kulturi, NE servilnim institucijama, NE buržoaskoj umetnosti ”, ideja protestanata bila je da publiku pozovu da stavljanjem crnog poveza preko očiju iskaže protest “protiv onoga što ih ugnjetava” i čemu “svojim pogledima upisuju dodatnu vrednost”. Sam protest onemogućilo je obezbeđenje koje je protestante brutalno izvelo iz Muzeja, predavši ih policiji koja im je, uz legitimisanje, onemogućila povratak u Muzej.
Pretpostavljam da bi se segregaciji publike, kao poslednjoj stvari koja u muzejima sme da se dogodi, svakako protivio i sam Demijan Herst — baš kao i izbacivanju protestanata, pošto upravo takve situacije povećavaju simboličku (materijalnu) vrednost njegove umetnosti. Uz ostajuću dilemu šta srpska kultura uopšte dobija ovom izložbom —dramatičnost trenutka u kom se naša art scena nalazi je i u činjenici da su nezavisne umetničke institucije doslovno pred gašenjem, budžeti muzejskih ustanova (onih koje uopšte mogu da rade) nikada nisu bili manji a relevantnog medijskog prostora za umetnost gotovo da nema. Naposletku, kada bi ovdašnja javnost makar 10% one pažnje koju je nekritički poklonila Herstu posvetila navedenim problemima — tada bi i provincijski sindrom kojim je obeležena Herstova izložba bio neuporedivo podnošljiviji!
Uz redakcijski naslov "Herst u Novom Sadu", tekst je objavljen u današnjem vikend dodatku lista DANAS
Na fotografijama:
1. Odbor za doček
2. Izbacivanje demonstranata
Snimio: Marko Dabetić