Čokoladni poljupci, angorski šalovi, ljubav i strasti
U svakoj generaciji postoje ljudi kao predodređeni da nadrastu i sredinu i vreme u kojem žive. Luiza Spanjoli bila je jedna od takvih ličnosti. Rodila se davne 1877. godine , u siromašnoj porodici prodavca ribe, u Peruđi, gradu u tada nerazvijenoj regiji središnje Italije - Umbriji. Sa nenavršene 22 godine udala se za muzičara Anibalea Spanjolija i rodila tri sina. Za većinu Luizinih vršnjakinja time bi njen život do svog kraja išao ustaljenim tokom: gajila bi decu, potom i unuke, i vodila skromno domaćinstvo. Ali, Luiza je želela više od toga. Nagovorila je muža da pozajme novac i otkupe bombondžijsku radnju u centru Peruđe. Od vremešnog bivšeg vlasnika radnje naučila je da pravi dražeje od badema i lešnika prelivene šećerom. Ubrzo je dovoljno razradila posao i počela da pravi i čokoladu, a za konditorske proizvode zainteresovala se i porodica Buitoni u čijem vlasništvu je bila fabrika za proizvodnju testenine, tako da je 1907. bračni par Spanjoli zajedno sa Frančeskom Buitonijem osnovao malu manufakturu konditorskih proizvoda - Peruđinu, koja je uoči Prvog svetskog rata imala petnaestak radnica.
Baci Perugina Kada je rat otpočeo, muškarci su otišli na front, a Luiza je ostala praktično sama da vodi ceo posao, da se nadmeće sa tada znatno moćnijom konditorskom industrijom severne Italije. Valja napomenuti da u to doba žene preduzetnice gotovo da nisu postojale u Italiji, a ni u Evropi. Luiza je bila neustrašiva, radna i inventivna, uvek za korak ispred konkurencije, neprestano smišljajući i praveći nove slatkiše, čokoladu Luiza, karamele Rosana, i mnoge druge, tako da je po završetku rata u Peruđini radilo preko stotinu radnica i postala je prava pravcata fabrika.
Od samog početka Luiza vodi brigu o svojim radnicama i bila je verovatno prva u svetu koja je u krugu fabrike napravila jaslice za njihovu decu, organizovala izlete na obližnje jezero Trazimeno, spremala im božićne poklone... sve to je za tadašnje fabrikante bilo nezamislivo.
Kada se Anibaleu i Luizi u upravljanju fabrikom pridružio Frančeskov sin, Đovani Buitoni, Luiza ne samo da je u njemu pronašla umešnog i oduševljenog poslovnog saradnika, već je među njima buknula i ljubavna strast, koja će potrajati sve do njene smrti. To je već bilo sasvim dovoljno za skandal u maloj, provincijalnoj sredini, ali je činjenica da je Đovani bio četrnaest godina mlađi od Luize izazvalo pravu sablazan. Anibale je odlučio da se povuče, i iz posla i iz Luizinog života, a njoj je prepustio mesto u upravnom odboru firme. Ona je i dalje neumorno radila na novim proizvodima i tako je, eksperimentišući sa mrvljenim lešnikom koji je ostajao pri proizvodnji drugih slatkiša, mešajući ga sa prvoklasnom čokoladom, napravila prvi bacio (poljubac) - čokoladnu bombonu s mrvljenim lešnicima i celim lešnikom na vrhu. Smislila je i da se u svaki staniolski omot stavi ceduljica sa romantičnom ljubavnom porukom. Tako je nastao i danas najčuveniji proizvod ove fabrike - Baci Perugina. Treba imati u vidu da je početkom prošlog veka čokolada bila skup i luksuzan proizvod i kupovala se uglavnom za poklon, stoga je ovaj Luizin potez bio pravi pogodak: svi kavaljeri koji drže do sebe poklanjali su svojim izabranicama te bombonjere, a posebnu draž ljubavnim porukama davala je i zabranjena ljubav Luize i Đovanija.
Bilo je to doba kada se u umetnosti pojavio futurizam, u književnosti i slikarstvu. Luizinoj neobuzdanoj prirodi odgovarali su radovi futurista koji su odisali snagom, pokretom i odražavali zahuktalo industrijsko doba. Stoga su se na omotima čokolada i bonbonjera, kao i na reklamnim plakatima nalazili smeli crteži Federika Seneke, vrsnog grafičara, ilustratora i slikara futuriste. Fašisti su gunđali zbog svih tih crnaca na omotima, ali nisu ništa preduzimali, jer im je bilo važno da se zemlja industrijski razvija.
Angorski šalovi Luiza je veoma volela životinje, imala je mnoštvo ljubimaca, a njena unuka se seća da je među njima bilo čak i jedno majmunče. Tako je na poklon dobila angorskog kunića i došla na ideju da od te guste, meke dlake, mešajući je sa merino vunom može da se ispreda fina vunica za šalove i ogrtače. Već je posedovala živinarsku farmu i dvadesetih godina prošlog veka počela je da uvozi i uzgaja i angorske kuniće. Smislila je i način dobijanja vunice pomoću češljeva, dakle, životinje nisu ni ubijane, pa čak ni šišane. Tako je nastalo preduzeće Angora, a novi šalovi i ogrtači postigli su veliki uspeh.
Luiza je želela da osnuje modnu kuću, da proizvodi konfekciju, ali ovaj san nije uspela da ostvari. Omela ju je bolest, umrla je od raka grla 1935, u 58. godini.
Šta je posle bilo Modnu kuću osnovao je Luizin sin, Mario Spanjoli, ispunivši majčinu želju. Ova kuća i danas postoji, nosi njeno ime i proizvodi žensku odeću visoke mode, i dalje je u vlasništvu porodice Spanjoli, a na njenom čelu danas je Luizina praunuka, Nikoleta Spanjoli.
Danas, u doba globalnog kapitalizma, porodično preduzetništvo izgubilo je negdašnji značaj. Tako je i Peruđina sada u sastavu multinacionalne kompanije Nestle, proizvodnja je automatizovana, a zaposleni verovatno nemaju onakve povlastice kakve je uvodila Luiza Spanjoli.
Pišući o Luizi pogledala sam nekoliko dokumentarnih emisija i TV-film, njenu romansiranu biografiju. Dva detalja su mi bila najupečatljivija. Prvi je izjava neke starice koja je kao mlada radila u Peruđini: "Na prvi pogled ulivala je strah, ali nam je bila kao roditelj." A drugi je ono što je sama Luiza rekla o dvojici muškaraca za koje je vezala svoj život: "S Anibaleom sam prvi put otputovala i videla more, ali sam tek sa Đovanijem naučila da plivam."