...so it doesn't go.
Nedavno je B. stigao kući s osmehom na licu i prolećem u koracima. Kaže, sreo je K. (poznatog novosadskog arhitektu u penziji, još radi! vitalnog osamdesetogodišnjaka, koji je novosadska atrakcija, jer još uvek zna da zavesla na rolerima kroz grad), pa su bili na degustaciji u novootvorenoj vinariji.
"Zamisli neumornog čoveka! Pita me hoću li da se učlanim u njegov novi klub," priča mi B.
Pa, nadalje...
"Kakav sad opet klub osnivaš?", pita ga.
" Klub Osamdesetogodišnjaka, i svih drugih koji su odlučili da žive najmanje do 120," smejao se K.
"Ok, upiši me, govorim stalno da ću do 110, (istina! primedba moja), a ovo je još 10 godina plus, eeheej..."
Ovakve crtice iznedrene uz šankove novosadskih aj-malo-da-dangubimo-i-kerimo-se-usput-i-zajedno mesta, su baš prpošne, i odišu umećem življenja. Treba ponekad opravdati i pokazati praktično la vita è dolce krilaticu ( grrrr...ok, to ja škrgućem zubima)
To, i neki članci o dugovečnosti, Metuzalemstyle, pa i večnom životu koje sam čitala po netu, povod su za temu mog današnjeg posta.
Trka za pronalaskom ključa dugovečnosti je naučnike čak dovela na mesto koje je izgleda sve značajnije pri određivanju tempa starenja svakog pojedinca: do materice. Istraživači sa Ajnštajn koledža se pitaju: da li se naš model starenja i ‘časovnik’ može podesiti u vrlo ranom preriodu - možda čak i pre našeg rođenja? Drugi su opet identifikovali gen koji su nazvali “fontana mladosti”. Stručnjaci već odavno pokušavaju odgonetnuti zagonetku zašto se mlade životinje oporavljaju od ozleda brže od odraslih. Gen naziva Lin28a je vrlo aktivan kod nerođene dece, ali se s godinama njegova aktivnost smanjuje. Prilikom testiranja na miševima primećeno je da se zaceljivanje rana ubrzalo nakon povećanja proizvodnje ovog gena. Takođe je pomoglo pri oporavku tkiva u uhu nakon povrede. Lin28a je postigao sve ove efekte povećanjem proizvodnje nekoliko metaboličkih enzima i povećanjem metaboličkih procesa koji su obično aktivniji kod embriona.
Naučnici sa Medicinskog fakulteta univerziteta Harvard se nadaju da buđenja ovog gena u telu odrasle osobe može ubrzati zaceljivanje rana nakon operacije. Istovremeno, istraživač George Daley izjavio je da će biti moguće proizvesti lek koji bi imao isti učinak kao i ovaj gen.
Kako kaže gospodin Daley, iako ovo zvuči kao naučna fantastika, Lin28a bi mogao biti deo koktela za lečenje koji odraslima daje mogućnost vrhunskog oporavka tkiva kao što je slučaj kod dece i mladih životinja.
O ovome su nedavno pisali na sajtu roditeljstvo.com.
Drugi sajtovi prenose članke o produženju ljudskog veka koji pokreću mnogo važnih društvenih pitanja - životna sredina, (ne)zaposlenost mladih, nove poglede na brak, da li bi ljudi i dalje želeli da imaju decu, generacijski odnosi, međuljudski odnosi i intimne veze, i mnoga druga etička pitanja. "Ako bismo zauvek živeli, ako bismo bili besmrtni, ne bi bilo neophodno voleti neko biće za sebe, samo zbog njegovih specifičnosti. Mogao bih da ih volim sve skupa." (isti izvor)
A ja sam razmišljala, i došla do zaključka da ma koliko uživala koristeći ih, i volela sve nove tehnologije, napredak nauke, i sl. ne bih volela da se s mojim životom desi takvo šta - da živim do besvesti, zahvaljujući raznim eliksirima. Ko zna kako će to sve možda jednog dana biti, i kuda će otići, ali, za sada hvala lepo, ne...
Trebalo bi prvo da preživim ovu fazu o kojoj piše Kurt Vonegat, vidovnjak i prorok, ali, uživljena u atmosferu iz priče, ne, to je nemoguće.
Sredinom pedesetih godina prošlog veka Kurt Vonegat je objavio jednu kratku priču iz zbirke Welcome to the monkey house, i naslovio je Tomorrow and tomorrow and tomorrow, inspirisan, kao i V. Fokner, istom scenom iz Šekspirovog Magbeta (skraćujem, neka se vide samo ključni izvori inspiracije Vonegatu i Fokneru) :
To-morrow, and to-morrow, and to-morrow,
Creeps in this petty pace from day to day,
To the last syllable of recorded time...
...And then is heard no more. It is a tale
Told by an idiot, full of sound and fury,
Signifying nothing.
Vonegatova priča smeštena je u 2158.g. nakon pronalaska eliksira dugovečnosti, anti-gerasone-a, pravljenog od jeftinih komponenti, lako dostupnog svima. On zaustavlja proces starenja, a ljudi ne mogu umreti dokle god ga uzimaju. Kao rezultat toga, Amerika pati od teške prenaseljenosti, nestašice hrane i resursa. Osim bogatih ljudi, sav ostali svet, dakle većina, opstaje u životu jedući neke prerađevine od morske trave i piljevine.
Familija Švarc, i glavni u njoj, tiranin i vođa, starina od 172 godine, Gramps od milja, sa još 22, tri, četiri... bliska srodnika, unuka, praunuka, sinova, snaha...živi u trosobnom stanu u Njujorku, tamo gde je nekad bio južni Konektikat, i maltretira i tiraniše sve živo u toj dušegupki od stana. On jede najbolju hranu, ima spavaću sobu, svi trčkaju da ga služe, a on momentalno razbaštini svakoga ko ga iznervira i ako je nezadovoljan njegovim ponašanjem.
Njegov unuk Lui ima ženu Emerald. A ona ima plan - postepenim razblaživanjem anti-gerasona, ubiće dedicu. Ha!
O tome šta se desilo dalje, neću više. Priča je izvanredna, i kratka, pa ko voli i ima vremena...
Videćete kako bi bilo onima koji imaju pred sobom večnost, ali žive u prenatrpanom svetu, bez hrane, privatnosti, kakvu televiziju gledaju, nemajući ništa drugo da rade. Oni imaju samo anti-gerason, odnosno samo sutra, i sutra, i opet sutra...do nove doze. Ponekad čeznu za prošlošću i dive joj se.
Prošlost je jedino što nam ostaje kada imamo više vremena nego što nam treba, posebno ako ga nemamo da se pokajemo zbog odluka koje smo doneli.
Takoda, meni to sa dugovečnošću ili večitošću...ne.
So it doesn't go, KV, valjda znaš da znam šta si hteo da kažeš.