Moje bore su moje i samo moje! Moje bore su šezdesetsedmogodišnje delo mog života. U njima su zapisane sve moje životne dogodovštine kojih se sećam ili ne. Moje bore su neka vrsta spomenara, požutelog, iskrzanog, pohabanog... od duge upotrebe ili možda bolje, sumerske ploče u koje je urezivano sve od mog rođenja do danas. U njih su utkane radosti, veselja, tuge, ljubavi, potajne i ostvarene ali i zablude, greške, fulanja, uvrede koje sam drugima nanosio i uvrede koje su drugi meni upućivali. Ne bih ih, ipak, moje bore, menjao ni za šta na svetu!
Ima oko mene mnogo izboranijih ljudi, čak vrlo mladih, život večiti šaljivdžija, urezuje bore po nekakvim svojim pravilima koja nikada nećemo saznati. I nije u pitanju sam dug život, trajanje, umešane su u stvaranje bora i elastičnost kože ili ne, suvoća ili masnoća kože i još ohahaj faktora. Nisam izboran kao cerova kora, moja žena često zna da kaže: Milioni žena bi dale sve na svetu da imaju tako glatke laktove kao ti. Ni lice mi nije paučinasto izborano, nekoliko ne dubokih bora na čelu, sitne borice oko očiju, nemam kao većina mojih vršnjaka, duboko urezane bore oko usana, vrat je već druga priča. Nije ćureći ali je primetan pad tonusa kože, bar ono što se vidi ispod brade. Genetika je u pitanju, ne umem drugačije da objasnim. Ali uprkos genetici bore su tu kao dokaz prohujavanja života mi. Bile one neduboke, ne preterano izražene niti preterano naglašene, tu su, idu naporedo s mojim životom.
Svaka bora ima svoju istoriju. Nijedna bora nije nastala najednom posle ne znam kakvog, pozitivnog ili negativnog događaja, situacije, šoka...ne, svaka bora je rezultanta bezbroj istih ili sličnih, nečim povezanih životnih trenutaka, časova, dana, meseci...Preferiram bore oko očiju! Znam da ne grešim, one su klisurice i klanci mog smejanja. Smejem se često i smejao sam se uprkos, sve, sve ali ne smešnom, ne veselom i ne radosnom životu, bar ne uvek.
Još pre rođenja imamo urezane bore/linije na dlanovima i tabanima, sve ostale stičemo trajanjem. Ne razumem se u čitanje dlana ali mi je davno pokazana na levom dlanu tz linija života. Kao da je preslikana sa desnog dlana, dugačka, duboko usečena...Živećeš stopedeset godina, rekla mi je Šava Ciganka kad sam imao devet godina. Malo sam posumnjao u njenu tvrdnju kad sam doživeo infarkt ali sam pomno gledajući liniju, negde na polovini otkrio mali zarez. Infarkt sam doživeo 2006 godine kad sam imao punih šezdeset godina, po Šavinom, ostalo mi je još toliko.
Bombardovani smo svakodnevno informacijama u medijima o hiljadama krema sa sastojcima čije ime nam je nepoznato a često i neizgovorljivo, koje garantovano otklanjaju bore, od sedam do ne znam ni ja koliko dana! Makluanovo globalno selo nam prostire podatke o laserskohirurškom trajnom otklanjanju bora poznatih i slavnih ličnosti iz sveta filma i muzike. Jadac je to sestro, brate, ne prođe ni nekoliko meseci i ‘ajd Jovo nanovo! Tretman, da ga tako blago nazovem, se mora sve češće i češće ponavljati a lica im posle ne dugo vremena dođu nalik na smežuranu tikvu. Da vam ja kažem, u pitanju su mentalije, negde su takvima u glavi pogrešno prespojene neke žice i žičice, te kao takvi žele po svaku cenu (a nije mala!) da ostanu mladi. Kako god okreneš, biološki je neodrživo! Kako je lepo stario i ostario divni Džon Hjuston, s osmehom na onako izboranom licu, izgledao je kao lutka, izgledao je kako je i trebao da izgleda. Pa Klint Istvud! Nosi svoje bore sa sobom gde god da krene. Bio je lep kao mladić, lep je i sada.
Te tako, kao što rekoh, bore sam životom zaradio i nedam ih nikom! Ni u snu ne bih poželeo da sam Dorijan Grej!