Ne ulazeći u istoriju srednjeg veka kada se na Kosovu odvijao sukob vlastela, očeva i sinova i braće oko toga ko će vladati kojim delom i dokle, Srbija ima problem Kosova već dva veka.
Problem je što nikada nije nađeno rešenje koje rešava problem već ga samo odlaže i rešava tako da ništa nije rešeno. U međuvremenu mnogo Srba je stradalo na Kosovu, а, na žalost, upravo i zbog loših rešenja.
Kako izgleda, u izgledu je da sadašnja politička i vladajuća elita konačno nađe rešenje tako da dalji procesi budu deo konačnog rešenja, a ne narastajućih problema. Treba biti otvoren i narodu reći istinu šta je srpski nacionalni interes.Srpski nacionalni interes je da Srbiji Kosovo ne bude kamen o vratu, nevezano za EU,a dalje, da sa tim Kosovom uspostavimo što je moguće bolje odnose kako bi kosovske institucije maksimalno štitile Srbe koji tamo žive. Prepucavanja između Beograda i Prištine samo šteti Srbima na Kosovu.
Verujem da je Srbija sada na dobrom putu da reši pitanje Kosova, da se reši Kosova ali da maksimalno obezbedi civilizovani živor Srba na Kosovu. U tome je, osim kao deo pregovaračkog paketa, priznavanje ili nepriznavanje Kosova irelevantno jer je ono od Srbije faktički nezavisno.
Ako se, zbog unutrašnje političkih kratkoročnih i kratkovidih ciljeva sadašnji dobar proces prekine, imaćemo i dalje će sve ličiti na ono vreme Domanovićevo. A nije da baš potpuno ne lići jer kada se pomene Kosovo odmah dođe do izliva patriotizma, istorije,mitskih predstava, nacionalnih interesa i čega sve i od koga sve ne. Penzionerke i penzioneri bi da ratuju, napaljena mladež prima se na govore Srba i patriota po zanimanju i svi govore da kao “ne damo naše Kosovo“, a da im niko ne objasni da Kosovo nije samo teritorija koju bi mi eto hteli.
Podsećanja radi, evo šta je on pisao onda, skoro kao onaj miting pre nekoliko godina samo što nije bilo razbijanja grada, snabdevanja patikama i paljenja stranih ambasada, a ništa nije rešeno. Patriotska retorika nekih stanaka i velikih nacionalnih javnih delatnika ni danas se ništa se ne razlikuje od “mudrih rezonovanja“ istih takvih u Domanovićevo vreme. Kaжe Radoje:
“Kada sam izišao na ulicu, opet ulica prepuna silna sveta što se talasa na sve strane, a graja da uši zaglunu.Priđem prvom što beše do mene, te ga zapitam:
- Kuda žuri ovaj ovoliki svet?- Kuda žuri ovoliki svet? - a strepim da li ću i s ovim poznatim patriotom još gore proći nego sa ostalima.
- Danas je stigla vest - produži on govor - da su noćas potukli mnoge porodice, popalili mnoge domove i zaplenili mnogu stoku!- To je strašno! - rekoh, i stresem se od užasa i dođe mi da jurnem na jug zemlje i da se pobijem sa Anutima, jer me tako zabole stradanje nevinih, mirnih građana od njihova varvarstva, pa čisto zaboravih da sam star, iznuren i nemoćan - osetih u tom trenutku mladićku snagu.
- Pa zar smemo mi ostati gluvi prema tim pokoljima i tom zverskom postupanju naših suseda?
- Nikako! - uzviknuh oduševljen njegovim vatrenim rečima; i od boga bi bila grehota!
- Zato i žurimo na zbor. Nijednoga svesnoga građanina nema koji na ovaj zbor neće doći; samo će svaki stalež za sebe držati zbor na zasebnom mestu.
- Što to?
- The, što?... Naša večita nesloga! Ali, ipak, svaki zbor će doneti jednodušnu odluku, patriotsku. Uostalom, i bolje je što više, a glavno je da smo svi u osećanju i mislima složni, dišemo jednom dušom, kad je pitanje o našoj miloj otacbini.I zaista, svet se poče odvajati u razne grupe i ići raznim pravcima; svaka grupa žuri na svoje određeno mesto gde će se držati zbor.
Kako, razume se, nisam mogao stići na sve zborove, to se sa svojim poznanikom uputim tamo kuda iđaše on i njegova grupa. To su bili činovnici sudske i policijske struke.
Zađosmo u prostranu salu jednog hotela, u kojoj već behu spremljena sedišta i sto sa zelenom čohom za sazivače zbora. Rodoljubivi građani posedaše na stolice, a sazivači zauzeše svoja mesta za stolom.
- Braćo! - poče jedan od sazivača. - Vi već znate što smo se ovde okupili. Sve je vas ovde okupilo plemenito osećanje i želja da se nađe leka i stane na put drskim upadima anutskih četa u južne krajeve naše drage otadžbine, da se pomogne nesrećnome narodu koji strada. Nego, pre svega, gospodo, kao što znate, pri ovakvim prilikama red je da se izbere predsednik, potpredsednik i sekretari zbora.
Posle duge graje izabraše toga što otvori zbor za predsednika, a one druge sazivače za ostalo zborsko časništvo.
Pošto se, po utvrđenom redu i običaju, časnici odborski zahvališe rodoljubivo skupu na toj retkoj počasti, predsednik lupi u zvono i objavi da je zbor otvoren.
- Želi li ko da govori? - upita.
Javi se jedan iz prvog reda sedišta i reče da je red da se sa zbora pozdravi vlada i veliki mudri državnik, koji će samom vladaru protumačiti izraze njihove vrednosti i odanosti.
Zbor primi taj predlog i odmah se spremiše napismeni pozdravi, koji behu aklamacijom usvojeni, ali da se samo na nekim mestima udesi red reči pravilno, po sintaksi.
Stadoše se javljati govornici sve jači i jači. Svaki govor beše pun rodoljublja, pun bola i pun gneva prema Anutima. Svaki je od govornika bio saglasan s predlogom prvog govornika da se bez ikakva odlaganja, jer je stvar i inače hitne prirode, donese odmah tu, na zboru, oštra rezolucija, kojom će se najenergičnije osuditi varvarski postupci Anuta.
I tu odmah izabraše trojicu, koji su dobro vladali jezikom, da sastave rezoluciju u pomenutom smislu i da je pročitaju zboru radi odobrenja.
U isti mah, javi se jedan s gotovom rezolucijom i zamoli zbor za dozvolu da je pročita, pa ako se zbor slaže s njom, da se primi.
Odobriše mu, i onaj uze čitati:
"Činovnici sudske i policijske struke okupljeni na današnjem zboru, duboko potreseni nemilim događajima koji se svakodnevno, nažalost, odigravaju u južnim krajevima naše zemlje, zbog varvarskog ponašanja anutskih četa, nalaze se pobuđeni da donesu sledeću rezoluciju:
1. Duboko sažaljevamo što je naš narod u tim krajevima snašla takva beda i nesreća;
2. Najoštrije osuđujemo divlje postupke Anuta uzvikujući: Dole s njima!
3. S gnušanjem i prezrenjem konstatujemo da su Anuti nekulturan narod, nedostojan i pažnje svojih prosvećenih suseda."
Ova rezolucija bi jednoglasno primljena u načelu, ali pri burnoj debati u pojedinostima bi još usvojeno da se kod 2. tačke doda kod "divlje" još i reč "odvratne".
Zatim ovlastiše upravu da u ime zbora potpiše rezoluciju, a zbor se raziđe u najvećem redu.
Na ulici opet graja i masa sveta što se vraćaše sa mnogih patriotskih zborova.
Na licima se njihovim sad primećivaše duševni mir, kao ono kad čovek oseti zadovoljstvo posle izvršene teške, ali plemenite, uzvišene dužnosti.
Na mnogim mestima čuo sam razgovor ovakve prirode:
- Nije trebalo, ipak, da bude onako oštro - dokazuje jedan.
- Šta nije trebalo? Dobro je ono. Nije nego šta misliš? Prema takvim životinjama treba biti grub i oštar - ljuti se drugi.
- Znam, molim te, ali ne ide, nije taktično! - opet će prvi.
- Kakav takt prema njima ti još hoćeš? Da se, valjda, ne zamerimo tako valjanim ljudima, šta li? Ovako ti njima, pa kad čita da se strese - opet će drugi, a glas mu drhti od ljutine.
- Pa mi baš i treba, kao prosvećeni, da budemo uzvišeniji od njih; a, posle toga, treba biti oprezan da se ne zamerimo susednoj zemlji - razleže onaj miroljubivi i taktični.
Pred veče toga istog dana već su se u novinama mogle čitati mnogobrojne rezolucije donete toga dana na rodoljubivim zborovima. Niko nije izostao a da ne pohita zemlji u pomoć. Prepune novine: rezolucija profesora povodom nemilih događaja na jugu Stradije, rezolucija omladine, rezolucija učitelja, rezolucija oficira, rezolucija radnika, trgovaca, lekara, prepisača. Jednim slovom, niko nije izostao. Sve su rezolucije u jednom duhu, sve oštre i odlučne, u svakoj ima ono "duboko potreseni", "najoštrije osuđujemo", i tako dalje.
Uveče je, opet, nastalo veselje u gradu, a zatim miran, tih i spokojan san rodoljubivih i kuražnih sinova srećne zemlje Stradije.
Sutradan su stizale vesti iz ostalih krajeva Stradije. Nijednog jedinog mesta nema gde ne beše doneta oštra rezolucija povodom "poslednjih nemilih događaja", kako su to Strađani nazvali.
A, već, po sebi se razume da je svaki građanin za ove velike usluge otadžbini, ko manje ko više, obasut odlikovanjima za građansku kuraž i vrline.
I mene oduševi taj bujni narod, pun građanske svesti i samopregorevanja za opštu stvar, pa mi se iz grudi ote uzvik: "Stradijo, ti nećeš nikad propasti, pa ma svi narodi propali!"
Dakle, Srbija rešavajući problem Kosova ne "pomaže Šiptarima da imaju državu" , kako to neki uporno ponavljaju, već sebi da nema problem.