U Markesovom romanu Jesen Patrijarha opisuje se događaj iz Generalove (partijarhove) mladosti, kada se zaljubio u lepu ali sirotu Manuelu Sančez, i njegovom pokušaju da je osvoji. Nevičan udvaranju i stvarima ljubavnim, General pribegava jednom skoro mađioničarskom potezu ne bi li pridobio Manuelinu naklonost. Naime, pošto je devojka živela u siromašnom delu grada, diktator naredi i organizuje, tokom samo jedne noći, temeljito preuredjenje ulice u kojoj je devojka živela. Razjurio je pse lutalice, sredio i ulickao travnjake, drveće potkresao, kuće popravio i obnovio – rečju, pretvorio taj siromašni i oronuli deo grada u pristojan i udoban životni prostor. Kao iz bajke, može se reći.
Kada se ujutru Manuela probudila i pogledala kroz prozor svoje sobe, učinilo joj se da sanja. Siromaštvo i zaostalost, koje je prethodnog dana mogla videtu svuda oko sebe, volšebno su nestali. Sve ovo, međutim, nije vredelo generalu i diktatoru, Patrijarhu, čoveku surovom i vičnom vlasti, a nevičnom ljubavi – Manuela mu ljubav nije uzvratila.
Ovo, ipak, nije blog o tom sjajnom Markesovom romanu, niti o neostvarenoj ljubavi između generala i siromašne devojke, ali njega sam se setio kada sam danas pročitao jednu vest koja je meni delovala kao iz romana. A neke paralele se prosto same nametnu.
Evo vesti. Pre neki dan su se stanovnici elegantne avenije Paseo de la Reforma u Meksiko Sitiju probudili, kao Manuela Sančez u Markesovom romanu, i ustanovili da se taj deo grada promenio. Naime, na jednom mestu je iznikao park, nazvan Park meksičko-azerbejdžanskog prijateljstva, i u parku velika bronzana skulptura Hajdara Alijeva, bivšeg vladaru koji je Azerbejdžanom vladao od 1993. sve do svoje smrti 2003. godine.
Spomenik Hajdaru Alijevu u Meksiko Sitiju, nedavno postavljen
Na plaketi piše da je Alijev “briljantni primer beskrajne posvećenosti otadžbini, odan univerzalnim idealima svetskog mira”. Spomenik je okružen žardinjerama sa cvećem, stazama i travnjakom.
Mnogi građani su zadovoljni izgledom novog parka, ali se žale da niko pojma nema ko je Alijev, čiji je spomenik postavljen u istoj ulici u kojoj se nalaze spomenici Gandiju, Linkolnu i mnogim meksičkim nacionalnim herojima.
I to još nije sve, ispostavilo se da je istog dana još jedan park u Meksiko Sitiju preuređen, Tlaxcoaque park u centru grada, i još jedna statua postavljena – žene uzdignutih ruku u žaljenju za stradalima Azerbejdžancima tokom rata u Nagorno-Karabahu.
Sve u svemu, Meksiko Siti je uredio dva parka, i učvrstio azerbejdžansko-meksičku ljubav. Poduhvat je u celini finansirala azerbejdžanska strana, po ceni od 6 miliona dolara. Na svečanom otvaranju je gradonačelnik Meksiko Sitija, Marcelo Ebrard, zahvalio svojim Azerbejdžanskim prijateljima, rekavši: “Veoma smo zahvalni Republici Azerbejdžan, jer, istini za volju, nikada ranije nismo dobili ovakvu finansijsku podršku.”
Kao što rekoh, neke paralele se same nameću, a meni se nametnula Markesova priča o zaljubljenom Patrijarhu.