Istorija| Kultura| Umetnost| Život

Vlaho (1855-1922)

nsarski RSS / 07.01.2021. u 11:31

 

Vlaho_Bukovac.jpg

 Pre nego što pređem na pravu temu ovog bloga, mislim da je korisno da malo obnovimo znanje iz istorije Dubrovnika, kako bi imali potpuniju sliku kulturnih i političkih okolnosti i ambijenta koji je tamo preovladavao sredinom i krajem XIX veka.  Mnogima će, zato, prvih nekoliko paragrafa ovog teksta biti suvišni ili dosadni, i takvima savetujem da preskoče taj deo i nastave da čitaju tekst koji sledi ispod slike Mede Pucića.

 S.B. ili Sette Bandiere

Godina 972. ima veliki značaj u istoriji grada Dubrovnika. Naime, te godine su Mletački vojnici krenuli ka Levantu i planirali da usput napadnu grad, tada romanskog imena Ragusium, naseljen mahom srpskim življem izbeglim od Avara i Huna, a koji je u to vreme tek počeo da razvija svoju trgovinu i poljoprivredu, te da ga opljačkaju i ga da pokore. Predanje kaže da se, uoči napada, nekom lokalnom seljaku s neba javio Sanctus Blasius (Sveti Vlaho) i upozorio ga na opasnost koja gradu preti. Zahvaljujući tom nebeskom prikazanju, stanovništvo je blagovremeno organizovalo uspešnu odbranu, grad je izbegao razaranje, pokor i pljačke, a Blasius je slavljen kao svetac zaštitnik grada. Budući da su u gradu veliku većinu stanovništva činili Srbi, romansko (latinsko) ime grada je zamenjeno imenom Dubrovnik (pošto je grad bio okružen hrastovom šumom, dubravom), a kasnije (1348. godine) je izgrađena crkva zaštitniku grada i nazvana je crkva Svetog Vlaha, prema grčkom Vlasius (Βλάσιος).

Zanimljivo je da se Sveti Vlaho, rano-hrišćanski jermenski sveštenik i mučenik, podjednako slavi u rimokatoličkoj, istočno-pravoslavnoj, jermensko pravoslavnoj i anglikanskoj crkvi. Vlaho je umro u tamnici, mučen od Rimljana, 316. godine, a deifikovan je 1450. godine.  Dan njegove smrti , 3. februar, se označava kao dan Svetog Vlaha, i na taj dan se u Dubrovniku pravi velika proslava i održavaju se izložbe, predstave i parade.  Godine 2017. , za dan Svetog Vlaha, povodom 1700. godišnjice njegove smrti, u Dubrovniku je prvi put u istoriji srpska pravoslavna crkva organizovala “Veče svetom Vlahu”, a proslavi su prisustvovali vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije i biskup dubrovački Mate Uzinić.

Tokom svoje istorije, originalna crkva Sv. Vlaha iz 14. veka je stradala u zemljotresima i požaru (1706.), te je najzad 1715. godine dobila svoj današnji barokni izgled.

300px-St._Blaise_-_National_Flag_of_the_Ragusan_Republic.png              280px-Dubrovnik_DSC00127.JPG

 Grad Dubrovnik je tokom mnogih godina postojanja živeo u okruženju, a često i pod vlašću, Vizantije, Bugara, Srba, Mletaka, Otomanskog carstva, Napoleona, Autrougarske, Italije, Hrvatske, itd., to jest manje više svih koji su se kroz te krajeve namerili u osvajačkim pohodima. U periodu od sredine 14. veka pa do Napoleonovog osvajanja 1806. godine Dubrovnik je imao status nezavisne republike. Da bi opstala u takvom ambijentu, Dubrovačka republika je imala razvijenu diplomatiju, pomorstvo, i trgovinu i  postala je značajan centar nauke, umetnosti, književnosti i trgovine na istočnom Jadranu. Među stanovnicima Dubrovnika veliku većinu su činili Srbi. Popis o maternjem jeziku Austrougarskih vlasti iz 1890. godine pokazuje da su Srbi činili 87% stanovništva, Italijani oko 8%, dok su oko 3% činili Nemci (Austrijanci) i oko 2% Mađari.  Mnogi od tih Srba starosedelaca, ali ne i svi!, su tokom generacija preuzeli katoličanstvo kao svoju veru, ali su svi bez razlike za sebe govorili da su katolički Srbi. Takva su, jednostavno, bila vremena. Postoji i jedna pošalica koja za Dubrovčane kaže da njihova zaštita nije Sveti Vlaho (na latinskom Sanctus Blasius – S.B.) koji se nalazi na zastavi i grbu grada, već  Sette Bandiere (S.B.), tj. sedam zastava. Aluzija je, naime, da Dubrovčane prati glas da lako istaknu zastavu bilo kog osvajača koji njima tog trenutka vlada; drugim rečima, da su politički oportuni.  (Možda je deplasirano, ali moram ovde da podsetim na događanja oko Dubrovnika tokom ratova devedesetih godina prošlog veka, kada je osnovana “Treća dubrovačka republika” 1991. godine u hotelu Kroacija , i za prvog predsednika vlade izabran Aleksandar Apolonio. Ne znam samo koja zastava je tom prilikom bila istaknuta na Srđu).

 Mnogo je Srba, katolika  i pravoslavnih, koji su svojim životom i radom značajno doprineli bogatoj dubrovačkoj kulturi, umetnosti, diplomatiji, nauci, itd.  Ovde nije mesto gde bi mogli svi oni da se nabroje i pomenu, ali to i nije cilj ovog bloga. Ovde ću pomenuti samo jednog, verovatno najuglednijeg Srbina, katolika i Dubrovčanina, iz XIX veka. U pitanju je Medo Pucić, rođen u Dubrovniku 1821. godine. Školovan u Italiji, Pucić je bio zanesen panslovenskom/jugoslovenskom idejom, družio sa sa uglednim Poljacima, Česima, Hrvatima, propagirao ujedinjenje svih Slovena, objavio je knjigu Spomenici Srpski, od 1395. do 1423., pesme Karađurđevka, itd. Njegovo ime na rođenju je bilo italijansko, Orsatto Pozza, ali ga je on kasnije preveo na srpski i ostao grof Medo Pucić do kraja života, 1882 . Bio je jedan od retkih Srba katolika koji je vodio poreklo iz dubrovačke plemićke porodice.

220px-Medo_Pucic-Pozza.jpg

                                   Medo Pucić  1821-1882

 Godine 1868. Pucić odlazi u Beograd gde je bio učitelj mladom Milanu Obrenoviću sve do 1872.  Ovi podaci će biti od značaja za dalji tok priče.

Nakon pripajanja Austrijskom carstvu 1815. Dubrovnik postaje deo kraljevine Dalmacije, a u njemu je uveden Italijanski jezik kao zvanični. Posle revolucija u Austrougarskoj carevini, zapravo nacionalnih pokreta u njenim delovima, 1848. godine, i liberalizacije u svim delovima carevine, dubrovački Srbi katolici stiču značajan uticaj. Godine 1867. Dubrovnik postaje prvi dalmatinski grad u kome je Srpska narodna stranka na izborima dobila opštinu, a 1890. Srpska stranka, potpomognuta drugim auonomašima, odnosi pobedu i vlada gradom sve do raspada Austrougarske 1914. godine. Na čelu mnogih uglednih Srba katolika je bio politički vođa Niko Pucić, brat Mede Pucića koji je gore spomenut.Ukratko, druga polovina XIX veka je u Dubrovniku bila socijlno i politički burna, nacionalni pokreti su bujali, kultura se razvijala i kosmopolitizam je bio opšte prihvaćen pogled na svet.

Čitaoci koji su se odlučili da preskoče prvi deo teksta, ovde mogu da nastave čitanje.

Vlaho Bukovac

U takvom Dubrovniku, 1855. godine rodio se Vlaho Bukovac, slikar, čovek o čijem životu i delu je ovaj blog. Preciznije, Bukovac se rodio u Cavtatu, predgrađu Dubrovnika, a njegovo ime na rođenju je upisano kao Biagio Faggioni. On je kasnije svoje italijansko ime, Biagio, promenio u Vlaho, a još kasnije, pod uticajem Mede Pucića, o kojem je već bilo reči, njegovog velikog dobrotvora i zaštitnika, svoje prezime preveo u Bukovac (na Italijanskom, faggio znači bukva). Tim imenom je kasnije i sve svoje slike potpisivao, a tokom višegodišnjeg boravka u Beogradu (videti dole) je na svojim platnima čak koristio ćirilični potpis.

“Dubrovačku granu” familije Faggioni je zasnovao Vlahov deda Giuseppe Faggioni, pomorac iz okoline Đenove. Posle neke oluje koju je doživeo blizu Dubrovnuka, u kojoj je oštećen brod kojim je plovio, stari Faggioni se nastanio u Cavtatu, i oženio sa Dalmatinkom Anom Kličan. Od njihovih potomaka, Vlahov otac, Agostino, se kasnije oženio s Marijom Perić  i s njom imao četvoro dece – Jozo, Ana, Đorđo i Vlaho. Porodica je živela skromno, bavila se sitnom trgovinom, i Vlaho je od malih nogu morao svojim dečijim radom da doprinosi životu ukućana.  

Među svojim najranijim sećanjima, u autobiografiji “Moj život”, Vlaho pominje odlazak u Dubrovnik na proslavu dana Svetog Vlaha. Tada se iz Cavtata u Dubrovnik putovalo brodićem, a prilazeći gradu s mora prostirao se lep pogled na karnevalske povorke, procesije, boje i uskomešanost praznujućeg sveta. Dubrovnik je u to vreme bio grad u kulturnom i komercijalnom usponu i prizor takve svetkovine je ostavio jak utisak na dečka koji tek raste.

Ovde valja napraviti malu digresiju o pomenutoj autobiografiji “Moj život” jer sam iz nje uzimao mnoge podatke prilikom pisanja ovog teksta. Ona je nastala iz Vlahovih beleški koje je tokom života vodio i kompletirana je integralnom obliku 1918. godine u Pragu, četiri godine pre umetnikove smrti. Kao nevelika knjihga ona je prvi put izdata 1918. godine u Zagrebu. Vlaho je bio nezadovoljan knjigom jer mu je bila namera da je izda na ćirilici, a povrh toga je urednik zagrebačkog izdanja, izvesni Božo Lovrić, svoj posao previše slovodno shvatio, pa se Vlaho mučio da u knjizi svoje originalne beleške prepozna. Priča je bila značajno izmenjena i u njoj je jedino hronologija događaja bila verna originalnom tekstu. U januaru 1919. godine Bukovac donosi svoje beleške u Beograd, u nameri da ih ponovo štampa, sada ćirilicom, i predaje ih Marku Caru, književniku, esejisti, i jednom od viđenijih ljudi iz književnih krugova tog vremena. Car, poreklom iz Herceg Novog, je neko vreme živeo u Zadru i intenzivno se družio sa Vlahom kadgod je umetnik bio u Dalmaciji. Među njima se razvilo veliko prijateljstvo, pa na jednom mestu u svoj knjizi Vlaho kaže da mu je Marko Car, pored porodice, najbliži prijatelj u koga ima puno poverenje. Zajedničkim radom Cara i Bukovca na originalnom rukopisu nastala je konačna verzija autobiografije “Moj život” koja je izašla iz štampe 1924. godine u izdanju Srpske književne zadruge.

moj-zivot-vlaho-bukovac-WEB.jpg    IMG_9253-800x800.jpg

 Dva izdanja Bukovčeve autobiografije "Moj život"

Ja sam mnoge podatke navedene u ovom tekstu preuzeo iz ćiriličnog izdanja, koje, koliko mi je poznato nije kasnije izdavano. Hrvatsko izdanje iz 1918.  je kasnije štampano kao reprint, 2009. godine, bez izmena. Ali, da se vratimo našoj priči.

U školi se Vlaho nije isticao znanjem i vrednoćom i uglavnom se, u potaji najčešće, bavio crtanjem i slikanjem. Te svoje početničke slike je prodavao na komad, za krajcaru, a malo novca što je sakupio je ponovo trošio na slikarski pribor. Verujući da će možda imati više sreće u Americi, obećanoj zemlji,  kad mu je bilo 11 godina Vlaho sa stricem I strinom odlazi u Njujork. Uopšte, ceo taj početni period Vlahovog života se čita kao da ga je Dikens pisao, jer obiluje nepravdom, izrabljivanjem dece, siromaštvom i žudnjom. Posle četiri godine provedene u Americi, gde je nakon smrti strica strpan u popravni dom, a navodni “koledž”, Vlaho se razočaran vraća u Cavtat bez prebijene pare.  (Valja reći da je tokom svojih boravaka u dalekom svetu, Vlaho uvek imao želju da se vrati svome domu, i iskazivao veliku toplinu prema svojim roditeljima i svojim najbližima.)

Tada počinje naredni period u Vlahovom životu - odlučuje da se bavi pomorstvom sa ciljem da jednog dana postane kapetan. Taj pomorski život , koji ga vodi do Turske, Engleske i u mnoge zemlje Mediterana, je bio fizički zahtevan i opasan, te se u jednom trenutku, posle pada na palubi, Vlaho ozbiljno povredi i završi na lečenju u Istambulu. Delimično oporavljen, Vlaho se vraća u roditeljski dom, gde ponovo počinje da slika u slobodnom vremenu. Kako od toga nije bilo mnogo koristi, on sa svojim starijim bratom Jozom ponovo pođe u Novi Svet, ovog puta u Peru. Posle mnogo peripetija i nepredvidljivih događaja na tom putu (revolucija u Portoriku, na primer), Vlaho stiže u Peru i tu uspeva da se zaposli u fabrici vagona gde mu je posao bio da slika ukrasne brojeve na vagonima. To je bio stabilan i pristojno plaćen posao, ali ne previše zadovoljavajući za jednog slikara.  Nezadovoljan, on se posle nepunih godinu dana obreo u San Francisku.

Tu se Vlaho delimično snalazio radeći kao konobar kod nekih zemljaka, sklapa poznanstva i sve više slika portrete prema fotografijama. Poznanstvo i prijateljstvo sa nekim jevrejinom, koji ga je primio na stanovanje, mu je omogućilo da slika, uglavnom portrete, i te svoje slike povoljno prodaje svojim klijentima. Tada je prvi put počeo sebe da doživljava kao slikara. Prijatelj mu je pomagao da nalazi mušterije za svoje portrete i Vlaho je sakupio pristojnu sumu novca s kojim je želeo da se vrati u Cavtat. Tako je i uradio.

Posle burnog putovanja vozom do Njujorka (voz je na putu pretrpeo udes, oko 30 putnika je poginulo, a celokupan Vlahov novi prtljag je u požaru uništen), Vlaho brodom stiže u Evropu i, najzad, u svoj Cavtat, 1876.

U tom periodu, Vlaho sve više slika, a poznanstvo i prijateljstvo sa Medom Pucićem, savetnikom i pokroviteljem, mu pomaže da svoje slike proda i delimično ih prikazuje u apoteci uglednog Mata Šarića,  jednog Medovog prijatelja. Često putuje po Dalmaciji i slika, upoznaje viđene ljude iz svog zavičaja, a Pucić ga preporučuje Štrosmajeru poznatom crkvenom velikodostojniku, koji je umeo da prepozna talenat mladog slikara. Vlaho mu šalje svoju sliku “Sultanija”.  Iako  su slike pravljene u to vreme bile proizvod jednog veštog ali samoukog slikara, Pucić i Štrosmajer su odmah prepoznali Vlahov istinski talenat i uvideli da njihov štićenik treba da stekne ozbiljno slikarsko obrazovanje u svetu. I zaista, uz pomoć i preporuku J. J. Štrosmajera, i u društvu grofa Mede Pucića, Vlaho 1877. godine odlazi u Pariz da se upiše na čuvenu slikarsku Akademiju, École des beaux-arts. Pre polaska, na nagovor grofa Pucića, Vlaho menja svoje prezime u Bukovac, pa se s tim imenom i upisuje na studije. Tom prilikom je izjavio: Imena Fađoni nijesam imao rašta da se stidim, ali zbog rođene grude, zbog slatkog našeg jezika, koji sam naučio sricati sa majčinih usta, ja sam taj ustupak svome rodu učinio, pa se nadam da mi oni, koji ostaše Fađoni, neće za to zamjeriti kao što tvrdo vjerujem da ni budući Bukovci neće s toga imati da se stide.

U Parizu Vlaho upoznaje čuvenog češkog slikara Jaroslava Čermaka koji mu savetuje da na Akademiji studira kod Aleksandra Kabanela (Alexandre Cabanel), tada vodećeg francuskog slikara koji je pripadao akademskom pravcu i bio omiljeni slikar Napoleona III. To nije išlo sasvim glatko, ali ga je na kraju Kabanel prihvatio, prepoznavši u njemu istinski umetnički talenat i slikarsku strast, i Vlaho postaje redovni student čuvene École des beaux-arts. Tokom studija postali su i veliki prijatelji.

220px-Self_Portrait_%28Alexandre_Cabanel%29.jpg

 Alexandre Cabanel učitelj i prijatelj Vlahe Bukovca

Za Kabanela se govorilo da je njegovo slikarstvo nastavak tradicije velikih majstora kao što su Jean Auguste Dominique Ingres i Eugene Delacroix.

Studije u Parizu su imale presudan uticaj na Vlaha Bukovca. Tu je usavršio svoju tehniku, izgradio prepoznatljiv stil i razvio se u slikara od poštovanja i reputacije. Ukratko, u Parizu Vlaho je savladao zanat velikih slikarskih majstora.  Njegov veliki san je bio da izlaže u čuvenom Salonu u Parizu. To mu je prvi put pošlo za rukom kada je njegov rad “Crnogorka” bio primljen i izložen (ovaj rad je inspirisan Čermakovim motivima iz Crne Gore).

bukovac14.jpg

Crnogorka

Ipak, vrhunac njegovog uspeha, koji mu je doneo istinsku svetsku slavu, je bilo platno “Velika Iza”, ili “La Grande Iza”, koje je u Salonu 1882. godine bilo istaknuto na najvidnijem mestu i koje je pobralo hvalu svih likovnih kritičara tog vremena. Tom slikom Vlaho Bukovac je postao istinski slavan.

Nastanak platna “La Grande Iza” je priča za sebe. Naime, u to vreme je bulevarska štampa objavljivala roman u nastavcima, “La Grande Iza”, petparačko štivo beznačajnog pisca Alexix Bouvie-a, o avanturama izvesne kurtizane Ize, štivo koje je steklo masovnu popularnost. Vlaho je zamišljao kako bi ta Iza mogla da izgleda i odlučio da je po svojoj zamisli naslika. Za Izu mu je poziralo nekoliko modela, slikao je i brisao, dok nije najzad u poslednji čas uspeo da završi platno i odnese ga u Salon.

71pmJmgtC0L._AC_SL1200_.jpg

La Grande Iza

“Velika Iza” mu je donela slavu i priznanja slikarske kritike tog vremena.

Valja ovde pomenuti da je ta slika sada deo kolekcija Pavla Beljanskog u Novom Sadu, i da je 2013. godine u Domu vojske otvorena izložba posvećena samo ovoj slici i okolnostima pod kojima je svojevremeno nastala.

MJV_4233.JPG

 Posetioci na izložbi “Velika Iza” Vlaha Bukovca otvorenoj 2013. godine u Domu Vojske u Beogradu.

Postoji mnogo klasičnih slika koje prikazuju nagu ženu, zavaljenu ili ležeću, na kauču, ili sofi, ili divanu (Goja prvi dolazi na pamet), ali Iza je specifična po tome što ona posmatrača gleda pravo u oči, što leži u pomalo neprirodnom pložaju, i što se na podu nalazi raširena koža lava. U strogom, gotovo kanonizovanom klasičnom maniru ovo je bio veliki novitet.  Usuđujem se ovde da nagađam (ovo je strogo lična špekulacija!) da je “La Grande Iza” bila Vlahov “odgovor” na čuveno platno francuskog majstora J. A. D. Ingres-a “La Grande Odalisque”.

 

de752250a9dde0d201f753fbb856bab9518a174d.jpg

 

 La Grande Odalisque

Publika i kritika je bila oduševljena uprkos zgražavanju puritanaca, a fotografije i reprodukcije Velike Ize se prodaju bolje nego fotografije bilo koje druge umetničke slike. Taj uspeh Bukovca spasava od besparice, on sve više putuje, pravi atelje u Parizu 1880. godine,  s bogatim engleskim trgovcima umetničkih slika često odlazi u London I prodaje svoja platna. Međutim, taj bogataški život počinje da mu postaje monoton.

Na poziv srpskog kralja Milana Obrenovića, Vlaho iz Pariza dolazi u Beograd 1882. godine na dvor i tu slika kraljicu Nataliju. U predstavljanju kraljici Nataliji Vlaho će reći: Rodom sam iz Dubrovnika, odnosno iz Cavtata, moj je jezik isti, kojim se govori u Beogradu. Oduševljen tim portretom, kralj Milan mu predlaže da naslika i prestolonaslednika Aleksandra Obrenovića. Pre odlaska iz Beograda, Vlaho je još naslikao portret Laze K. Lazarevića.

Na dvoru Obrenovića, Bukovac je primljen s velikim poštovanjem i o tome piše pohvalno u svojoj autobiografiji.  Između ostalog, Vlaho kaže: “Топио сам се од милине, слушајући у тако отменом кругу свој матерњи језик, тај слатки и красни језик, од ког се у туђини бијах готово сасвим одвикао! Био сам поносан што је то мој народ — храбар и бистар народ, који је, ето, у име Бога, закорачио на пут слободе и цивилизације.”  

Vlaho_Bukovac_-_Queen_Natalija_Obrenovic.jpg

                            Kraljica Natalija Obrenović

 Na polasku iz Beograda, Vlaho od kralja saznaje da je njegov zaštitnik i nekadašnji učitelj kralja Milana, grof Medo Pucić, umro.

Nazad u Parizu, Vlaho nastavlja da slika, i saznaje da je u gradu Kralj Nikola crnogorski. Kralj ga lepo primi i pozove da pođe s njim na Cetinje da napravi portret njega i njegovih vojvoda i junaka. Već tokom putovanja, Vlaho postaje nezadovoljan odnosom prema njemu kao da je posluga, i takav odnos se nastavio i po dolasku na Cetinje. Sedeći zaludan, a već potrošivši novac na boje i pribor, Vlaho provodi tri meseca pokušavajući da započne posao zbog koga je došao. Nekom prilikom se požalio jednom kraljevom rođaku i ovaj uredi da Vlaho sutradan dođe na dvor kralja Nikole i počne da slika. Kad je Vlaho došao u dogovoreno vreme, kralja nije našao i rečeno mu je da je kralj otišao u lov. Vlaho reče da će pričekati par sati, ali tada mu je saopšteno da lov obično traje dve do tri nedelje. Ipak, zahvaljujući upornosti, Vlaho je naslikao kralja i njegovu porodicu, umesto vojvoda i heroja kako mu je obećano. Na kraju je obavio posao, naplatio svoje usluge  i razočaran otišao iz Crne Gore. Knjaz ga je za trud odlikovao Danilovim krstom trećeg stepena.

Sledeću deceniju i više, Vlaho mahom boravi u Parizu, ali često se vraća u Dalmaciju. Od 1887. do 1897. najviše živi u Zagrebu i Đakovu kod biskupa Štrosmajera. Tu je naslikao portret Štrosmajera, a oko sebe je neprestano  okupljao mlade i perspektivne hrvatske slikare. U hrvatskoj vikipediji piše da je Vlaho slikar koji je izvršio fundamentalan uticaj na hrvatsku slikarsku tradiciju u koju je uneo duh francuskog slikarstva. Zaista, on je bio odgovoran za svojevrstan preporod i novi polet u hrvatskom slikarstvu i zaslužuje sve pohvale za taj trud. U njegovo vreme Zagreb postaje izuzetno živ likovni centar, Vlaho se zalaže za podizanje ateljea umetnicima i za izgradnju Hrvatskog izložbenog salona. Prva izložba, 1898 . koju je ostvarilo tek osnovano Društvo hrvatskih umetnika dovodi ga u sukob sa konzervativnim i politički povezanim Isom Kršnjavim koji je zagovarao tesnu saradnju sa Mađarskom. Sa svoje strane, Štrosmajer je bio odan ideji panslavizma, ali pod kapom Habzburške monarhije. Zbog tog sukoba sa Kršnjvavim, ili “afera” kako ih sada nazivaju, Vlaho napušta Hrvatsku da se više u nju ne vrati.

Tokom boravka u Parizu, Vlaho je 11 godina bio u vezi sa poznatom milosnicom  zvanom Minjon, popularnom u visokim krugovima. Ona mu je bila i model za veliki broj poznatih aktova (“Velika Iza”, “U kupatilu”, “Akt usnile žene”, itd.) , a i ljubavnica. Kada je, u svojoj 37. godini, odlučio da svije gnezdo sa mnogo mlađom Dubrovčankom Jelicom Pitarević, on napuni pištolj ćorcima i ponudi svojoj dugogodišnjoj ljubavnici da ga ubije ako već ne može da živi bez njega. Ona uplakana uvidi da je Vlaho istinski voli i oslobodi ga.

Kasnije, u svojoj 40. godini, 1892., Vlaho se oženio sa više od 20 godina mlađom lepoticom Jelicom, i s njom dobije četvoro dece – “moje gnezdo” kako ga je zvao. Njegove dve ćerke su se kasnije zainteresovale za slikarstvo, a Jelica, istog imena kao i majka, je upisala studije slikarstva.  Žena Jelica mu je često pozirala, ali se Vlaho trudio da je na slikama predstavi kao malo stariju jer mu je bilo pomalo neprijatno što je ona toliko mlađa od njega.

Bukovac-Moje-gnezdo-1897.jpg

 Moje gnezdo, 1897

Pod pritiskom sukoba u Zagrebu, Vlaho odlazi u Beč, ali tamo se zadržava samo godinu dana. Bez obzira na sve zaslužene pohvale i priznanja, u svojoj autobiografiji on samo usputno pominje svoj boravak u Beču. Koristeći svoje ranije poznanstvo sa Čermakom, Vlaho uspeva da za sebe osigura stalno i dobro plaćeno nameštenje na Umetničkoj Akademiji u Pragu, i posvećuje se pedagoškom radu.  Na profesorskom položaju u Pragu je ostao do kraja života 1922. godine.

Tokom dve decenije života u Pragu, Vlaho je duboko patio za svojim zavičajem, bez obzira što je ubrzo postao redovni professor, a vlada mu je odobrila pozamašnu sumu novca da uredi svoj atelje.  Prag je tada bio jedan od četiri evropska centra za studije slikarstva - Pariz, Minhen, Beč i Prag. Zbog nostalgije za zavičajem, ili iz nekog drugog razloga, Vlaho oko sebe okuplja mlade studente slikarstva, skoro isključivo Srbe. On se sa njima družio i na časovima i u svom prostranom domu, na proslavama i sedeljkama. Studenti su ga izuzetno poštovali i voleli.

maxresdefault.jpg

Vlaho Bukovac okružen svojim studentima u Pragu početkom XX. veka (među njima negde je i moj deda Todor).

O tom periodu u praškoj Akademiji je 2017. godine napravljen je dugometražni dokumentarni film “Prag i srpski slikari” reditelja Nenada Ognjenovića koji je prikazan u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, Republici Srpskoj, itd.

Prag-i-srpski-slikari-plakat-251x352.jpg

Ceo film se može naći na Youtube stranici

   Zalazeći u kasnije životne godine, Bukovac postaje depresivan, ali nastavlja da slika. Iz tog perioda potiču dve neobične slike. Jedna prikazuje glave ljudi koje je poznavao, uključujući i svoju glavu, a druga glave njegove dece.

bukovac-cabinet-with-future-slaves.jpg?w=762

 

images?q=tbn:ANd9GcT4Yu4oJC9I9zFVQrd24ibRtXaQBajoyxKIFA&usqp=CAU

 Ta melanholija je pojačana i time da mu je majka umrla i da je posle operacije čira godina dana bio sprečen da slika. Pred kraj života je fizički oslabio i u svoj dnevnik zapisao: Željan sam Sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi.  

Veliki umetnik Vlaho Bukovac, koga je strast za slikanjem vodila kroz ceo buran život, po svim krajevima sveta, umro je od moždanog udara 23. Aprila 1922. godine i sahranjen je u Cavtatu gde se i danas nalaze njegova kuća i muzej. Tokom života bio je nagrađivan najvišim priznanjima, među njima i članstvom u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti

Pre dve nedelje, 24. decembra 2020. godine, u galeriji SANU je otvorena izložba slika Vlaha Bukovca koja će trajati do 28. marta 2021. Izložba je pripremana par godina, i planirana za otvaranje u proleće 2020. ali je zbog virusa i ostalih smetnji otvorena sa zakašnjenjem.

Velika-Iza-ponovo-medju-beogradjanima-galeriji-sanu-cetvrtka-izlozba-dela-dalmatinskog-slikara-vlaha-bukovca-1855-1922

 P.S.Ovde želim da istaknem da moja želja nije bila da raspravljam srpsko-hrvatsko pitanje nacionalnosti velikog Vlaha Bukovca. Po rođenju, on je dete Italijana i Dalmatinke (Dubrovčanke). U vreme kad je rođen, Hrvatska nije uopšte postojala, niti je Dubrovnik bio deo nje.(Dubrovnik je priključen Hrvatskoj banovini tek 1939. godine). Njegov uticaj na hrvatsko slikarstvo je izuzetan i Hrvati treba da ga slave na sav glas jer je tu slavu zaslužio. Ali, što se tiče državljanstva, ja bih se držao "titule" iz naslova izložbe koja se trenutno održava u SANU. Vlaho je Dalmatinski slikar.



Komentari (117)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nsarski nsarski 12:01 07.01.2021

Link

Čini mi se da link na Youtube ne radi. Evo ga ovde:



Plus trailer:

vrabac_onaj vrabac_onaj 12:39 07.01.2021

Fuzija


Budući da su u gradu veliku većinu stanovništva činili Srbi, romansko (latinsko) ime grada je zamenjeno imenom Dubrovnik (pošto je grad bio okružen hrastovom šumom, dubravom), a kasnije (1348. godine) je izgrađena crkva zaštitniku grada i nazvana je crkva Svetog Vlaha, prema grčkom Vlasius (Βλάσιος).


Čini mi se da sam svojevremeno čitao da je grad nastao spajanjem dva naselja.
Prvo je bilo naselje koje su na nekom ostrvcetu (školju) tik uz obalu podigli stanovnici Cavtata koji je bio razoren zemljotresom pa su neki od njih našli utočište na tom školju. To stanovništvo je bilo romejskog porekla i to naselje se zvalo Raguza.
Vremenom se na obali odmah sa druge strane kanala (tačnije uskog pojasa mora) formiralo naselje naseljeno uglavnom stanovništvo slovenskog porekla (verovatno i nešto sloveniziranih Romeja). To naselje se zvalo Dubrovnik zbog tih hrastovih šuma.

Kako ih razdvajalo nekih desetak-dvadesetak metara mora oni su trgovali, sarađivali i sve ostalo. U jednom momentu su nasuli taj "kanal" i spojili dva naselja u jedno, a kako je slovensko stanovništvo bilo brojnije preovladao je naziv Dubrovnik.
Kažu da se linija Straduna približno poklapa sa onim gde je nekada bilo more.

Davno sam čitao, ne sećam se više ni gde, pa ne mogu da dokumentujem ali mi je ta priča ostala u živom sećanju.
Sad da li je stvarno bilo tako ili je samo legenda, nemam pojma.
nsarski nsarski 12:48 07.01.2021

Re: Fuzija

Prvo je bilo naselje koje su na nekom ostrvcetu (školju) tik uz obalu podigli stanovnici Cavtata koji je bio razoren zemljotresom pa su neki od njih našli utočište na tom školju. To stanovništvo je bilo romejskog porekla i to naselje se zvalo Raguza.

Da Dubrovnik proper se zvao Vecchia Ragusa, ili nešto tako, italijansko. Cavtat je imao rimsko ime Epidaurus ("Iza šume" ).
nask nask 13:04 07.01.2021

Pobegulja

Kakav život, čista r'n'r biografija. I odgledah Prag i srpski slikari, vredelo. Vidim (pra)deda ti bio prava pobegulja, i još jugosloven pride. Velika preporuka za blog.
nsarski nsarski 13:15 07.01.2021

Re: Pobegulja

nask
Kakav život, čista r'n'r biografija. I odgledah Prag i srpski slikari, vredelo. Vidim (pra)deda ti bio prava pobegulja, i još jugosloven pride. Velika preporuka za blog.


Hvala za preporuku.
Da, taj moj deda je bio lik. Imao cojones, a mi smo devojčice u poređenju s njim. (Mi - mislim njegovi potomci).

Pogledaj samo gornju sliku V. Bukovca. Šmeker, bre! Imao najbolju ribu u Parizu, pa se oženio najlepšom Dubrovčankom, Jelicom.
A ne neki (Ba)Lav Pajkić, i takvi neuspeli abortusi. Pazi, Lav, jebote!



vrabac_onaj vrabac_onaj 13:32 07.01.2021

Re: Pobegulja

Zapadnobosanski lobi :)

Gledam sad sa ženom ovu sliku iz Praga, ima li tu negde njenog prađeda-strica (Jovan Bijelić) i nema ga ili ne možemo da ga prepoznamo, a i on je bio kod Bukovca jedno vreme u Pragu.

nsarski nsarski 13:35 07.01.2021

Re: Pobegulja

vrabac_onaj
Zapadnobosanski lobi :)

Gledam sad sa ženom ovu sliku iz Praga, ima li tu negde njenog prađeda-strica (Jovan Bijelić) i nema ga ili ne možemo da ga prepoznamo, a i on je bio kod Bukovca jedno vreme u Pragu.



Treba da ima. Sada ću da proverim u knjizi.

On je bio tamo školske 1914/15,i bio je kod Bukovca. Moguće da je slika koju sam postavio iz ranijeg vremena-u stvari jeste. Imam njegovu grupnu fotografiju iz 1922. Tada je Bukovac već bio jako bolestan.

P.S. Evo ga.

nask nask 14:16 07.01.2021

Re: Pobegulja

ima li tu negde njenog prađeda-strica (Jovan Bijelić)

Pogledajte film
vrabac_onaj vrabac_onaj 14:34 07.01.2021

Re: Pobegulja

nask
ima li tu negde njenog prađeda-strica (Jovan Bijelić)

Pogledajte film


Ma znamo mi sve o Jovanovim smucanjima i putešestvijima samo nismo bili sigurni da li ga nema na fotografiji ili mi ne možemo da ga prepoznamo. Da, ovo je slikano pre nego što je došao u Prag kod Bukovca. Pre toga je bio u Parizu, ali pogledaćemo film sigurno.
Samo da smažemo božićnu kolenicu :)
shmoo shmoo 13:08 07.01.2021

"Istorija nije crno-bela"

nsarski nsarski 13:20 07.01.2021

Re: "Istorija nije crno-bela"

О лијепа, о драга, о слатка слободо,
дар у кôм сва блага вишњи нам Бог је дô,
узроче истини од наше све славе,
уресу једини од ове Дубраве,
сва сребра, сва злата, сви људcки животи
не могу бит плата твôј чистој љепоти!


Jebiga, Habzburzima su Srbi išli na nerve, istorijski, big time, i onda su gurali sve moguće ekstremne nacionalizme (Hrvati, Šiptari) samo da bi nas kecali (da ne upotrebim težu reč).
shmoo shmoo 17:19 07.01.2021

Re: "Istorija nije crno-bela"

nsarski
О лијепа, о драга, о слатка слободо,
дар у кôм сва блага вишњи нам Бог је дô,
узроче истини од наше све славе,
уресу једини од ове Дубраве,
сва сребра, сва злата, сви људcки животи
не могу бит плата твôј чистој љепоти!


Jebiga, Habzburzima su Srbi išli na nerve, istorijski, big time, i onda su gurali sve moguće ekstremne nacionalizme (Hrvati, Šiptari) samo da bi nas kecali (da ne upotrebim težu reč).








Скупо плаћена, али ваљда се ту и не пита за цену.

nsarski nsarski 17:46 07.01.2021

Re: "Istorija nije crno-bela"

Скупо плаћена, али ваљда се ту и не пита за цену.


Heh, tu iza leđa spomenika, ispod tog drveta s desne strane je sahranjen taj moj deda. Koincidencije.
shmoo shmoo 17:48 07.01.2021

Re: "Istorija nije crno-bela"

nsarski
Скупо плаћена, али ваљда се ту и не пита за цену.


Heh, tu iz leđa spomenika, ispod tog drveta s desne strane je sahranjen taj moj deda. Koincidencije.



Случајности не постоје.



mirelarado mirelarado 13:22 07.01.2021

*****

Sjajan tekst! Kakav čovek i kakav umetnik! Njegove slike, da tako kažem, ispune oko onom svetlošću kakva se može videti samo na belim stenama obasjanim dalmatinskim suncem. Živeo je u vreme velikih ideala i zanesenjaštva, ali je to vreme u isti mah, bilo i surovo za siromašne i njihovu decu. I Bukovčev burni, pustolovni život, primer je da će pravi talenat naći način da se ostvari, ma koliko okolnosti bile nepovoljne.

Blog je pravi Božićni poklon. Hvala, Šarski!
nsarski nsarski 13:27 07.01.2021

Re: *****

I Bukovče burni, pustolovni život, primer je da će pravi talenat naći način da se ostvari, ma koliko okolnosti bile nepovoljne.


Recimo, Bukovac je sasvim lepo mogao da ostane u fabrici vagona i celog života slika brojeve. Stalan posao, solidna plata. Ali, njega je vukla strast za slikanjem i otišao, dao otkaz.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 14:58 07.01.2021

Re: *****

nsarski
Ali, njega je vukla strast za slikanjem i otišao, dao otkaz.


Mnoge je vukla strast za umetnošću ili naukom ili... , dali su otkaze i otišli, ali nisu ništa postigli. Vlaho jeste, jer je pored strasti za slikanjem imao i talenat.

A oni mnogi koji nisu uspeli, bar su pokušali. Ima naravno i onih, a takvih je najviše, koji nisu ni pokušali, a mislili su da imaju talenat i/ili sposobnost za nešto veliko. Takvi se kaju do kraja života.

PS: nsarski, za divljenje je tvoja posvećenost različitim temama. Doduše, za temu slikarstva i slikara, razlog je pretpostavljam tvoj deda.
kamilo_emericki kamilo_emericki 16:15 07.01.2021

Re: *****

Hvala.
Nadam se novom poklonu za Uskrs.
nsarski nsarski 18:03 07.01.2021

Re: *****

Ima naravno i onih, a takvih je najviše, koji nisu ni pokušali, a mislili su da imaju talenat i/ili sposobnost za nešto veliko. Takvi se kaju do kraja života.

Za te je Selimović imao upozorenje: "Boj se ovna...itd"

Hvala na lepim rečima, Džeremaja.
nsarski nsarski 18:04 07.01.2021

Re: *****

kamilo_emericki
Hvala.
Nadam se novom poklonu za Uskrs.


Potrudiću se i ranije. Ali, istina, ideja, ili inspiracija, ti dođe odjednom, bez plana. Tako je najbolje.
Pozdrav.
alselone alselone 13:31 07.01.2021

Fantastičan tekst

Zanimljiv, detaljan, argumentovan, intrigantan... sve ima to istina. :)
nsarski nsarski 13:33 07.01.2021

Re: Fantastičan tekst

alselone
Zanimljiv, detaljan, argumentovan, intrigantan... sve ima to istina. :)

Hvala!
Mani, naradio sam se nekoliko dana pišući. A tek postavljanje ovolikog teksta je bilo 2 sata zezanja. Još u ovom editoru.
Ako stigneš ovog proleća povedi porodicu na izložbu u Bg.
alselone alselone 13:37 07.01.2021

Re: Fantastičan tekst

Mani, naradio sam se nekoliko dana pišući. A tek postavljanje ovolikog teksta je bilo 2 sata zezanja. Još u ovom editoru.


Vidi se, ovo je zaista pravi stručan članak.
nsarski nsarski 14:01 07.01.2021

Re: Fantastičan tekst

alselone
Mani, naradio sam se nekoliko dana pišući. A tek postavljanje ovolikog teksta je bilo 2 sata zezanja. Još u ovom editoru.


Vidi se, ovo je zaista pravi stručan članak.


Pa,pravi stručni tekst o slikarstvu Bukovca se može naći na izložbi u SANU. Tu može da se nađe knjiga "Umetnički preobražaji Vlaha Bukovca u kontekstu evropskog slikarstva" - profesora Borozana.
Ja sam svj pisao onako iz čistog zadovoljstva, za svoju dušu.
Čovek je, bre, lik. Zamisli da uvali ženskoj pištolj sa ćorcima i kaže: "Ja moram svojim putem. A ti, ako ne možeš bez mene, pucaj!"

Kao film Kazablanka: Go ahead, shoot! You'll be doing me a favor!
apostata apostata 16:24 07.01.2021

Re: Fantastičan tekst

Kapa dole profesore - velemajstorski blog.
nsarski nsarski 16:29 07.01.2021

Re: Fantastičan tekst

apostata
Kapa dole profesore - velemajstorski blog.


Hvala majstore.
jinks jinks 14:03 07.01.2021

...

već Sette Bandiere (S.B.), tj. sedam zastava

Te trgovačke republike-gradovi su neverovatne, Dubrovnik, Venecija, ... koliko li je svakoječega od moderne istorije upravo tamo nastalo.

Inače, ima priča po kojoj dobar deo procvata Dubrovačka republika u periodu od, ne znam, 14. do 19. veka duguje ugovoru koji je imala sa Otomanskim carstvom, po kome je Dubrovnik u zamenu za određenu godišnju naknadu imao slobodu i na određeni način i deo monopola trgovine na Balkanu i dalje ka Istoku.
nsarski nsarski 14:06 07.01.2021

Re: ...

već Sette Bandiere (S.B.), tj. sedam zastava


Te trgovačke republike-gradovi su neverovatne, Dubrovnik, Venecija, ... koliko li je sve elemenata moderne istorije upravo tamo nastalo.


Ma, majstori. U stvari, vešti ljudi. Jbg, njih je lako blokirati i izgladnjivati. Znači, moraju na veštinu.

U najskorije vreme, 1991. kad je Dubrovnik bio izolovan, delegacija dolazi u hotel Kroacija i reistruju se kao Treća Dubrovačka Republika. Predsednik Aleksandar Apolonio.
Zanima me koju su zastavu istakli na Srđu.
jinks jinks 14:10 07.01.2021

Re: ...

Zanima me koju su zastavu istakli

Baš mislio slično nešto da pitam u prethodnom komentaru. Koja li je od ovih sedam istorijskih zastava bila prava (u stvari, prava je po svoj prilici bila upravo ona koju je profesor gore i postovao).

Da, i koliko je od pomenute istorije uopšte više i živo u današnjim Dubrovčanima.
nsarski nsarski 14:13 07.01.2021

Re: ...

Koja li je od ovih sedam istorijskih zastava bila prava. Da, i koliko je od pomenute istorije uopšte više i živo u današnjim Dubrovčanima.


Prema popisu iz 1991. u Dubrovniku živi 91% Hrvata. Znači, pravih Dubrovčana više nema.

1909 je tamo osnovana Matica Srpska. Samo je ona iz Pešte, 1826. starija.

Kad se Vlaho tamo rodio, Hrvata u Dubrovniku nije ni bilo.
Ali, jbg, Hrvatska ga sada svojata. Uostalom ako mogu Ruđera Boškovića, rođen 1711. čouveče u Cavtatu, Dubrovačkoj Republici, onda mogu sve. U Cavtatu je bio samo jednom u životu.
Mislim, po toj logici je bilo 17 Srba rimskih imperatora. Jbg., rodili se na sadašnjoj teritoriji Srbije!
alselone alselone 14:21 07.01.2021

Re: ...

Znači, pravih Dubrovčana više nema.

1909 je tamo osnovana Matica Srpska. Samo je ona iz Pešte, 1826. starija.


Poslednjih 100ak godina doneli su užasne trendove po Srbe. Ono što si napisao gore za Habzburgovce je potpuno tačno. Ne samo da su radili direktno, nego mnogo više indirektno.

Uzgred, naleteh na mapu danas.


vrabac_onaj vrabac_onaj 14:27 07.01.2021

Re: ...

Treba samo napomenuti da se Dubrovčani oduvek bili baš tvrdi katolici.
Tek sa dolaskom Napoleona u te krajeve se stvara prva pravoslavna opština i gradi prva malena crkvica na teritoriji grada ali van zidina. Jedina unutar zidina je izgrađena tek 1877.
Vekovima je pravoslavnima bilo zabranjeno čak i da zanoće u okviru zidina, o nastanjivanju ili građenju crkve tek nije bilo pomena.
nsarski nsarski 14:32 07.01.2021

Re: ...

Vekovima je pravoslavnima bilo zabranjeno čak i da zanoće u okviru zidina, o nastanjivanju ili građenju crkve tek nije bilo pomena.


Zato su prelazili u katolike.
shmoo shmoo 17:44 07.01.2021

Re: ...

jinks
već Sette Bandiere (S.B.), tj. sedam zastava

Te trgovačke republike-gradovi su neverovatne, Dubrovnik, Venecija, ... koliko li je svakoječega od moderne istorije upravo tamo nastalo.

Inače, ima priča po kojoj dobar deo procvata Dubrovačka republika u periodu od, ne znam, 14. do 19. veka duguje ugovoru koji je imala sa Otomanskim carstvom, po kome je Dubrovnik u zamenu za određenu godišnju naknadu imao slobodu i na određeni način i deo monopola trgovine na Balkanu i dalje ka Istoku.




Изборили су стари дубровачки госпари седећи у Сенату (Велико вијеће) Републике одличну позицију да Дубровник буде у ствари врата Запада (Млетачке Републике пре свих, али и читаве Западне Европе) ка Истоку и прозор Истока (Отоманске империје пре свега) ка Западу и одржавали је вековима. А за тако нешто, ако узмеш у обзир да нису могли у тој дипломатији баш да користе аргументе засноване на војној сили, заиста је била потребна велика вештина и мудрост.


Дубровачки поклисар

Зими, тисућ шест сто... (сад свеједно које),
Менчетић, поклисар, беше у Версаљу,
Да учини смерно подворење своје
Лују Четрнајстом, милостивом краљу.

У част посланика републике старе,
И светлога госта, држали су били
Тад у Трианону бриљантну соаре,
С трупом Молијера, музиком од Лили.

Сву ноћ напудране маркизице мале
На врх ципелица сатинских и финих
Играху менует; и мирис дуж сале
Вејаше кô ветар од лепеза њиних.

Док је гост, међутим, прешао у збору
С једним кардиналом, пун речите силе,
Цело стање цркве на Јадранском мору:
Све мислећ на једну ципелу од свиле.




(Подсећа тај рецепт мало на Титову Југославију, зар не? Покушао и краљ Александар исто то, али није му успело...)

Када је цар Душан предао Дубровчанима острва Мљет, Корчулу и још нека и полуострво Пељешац са тврђавом Стон као и залеђе града, део уговора је обавезивао Републику да даје Хиландару на Светој Гори одређени износ као годишњи дар манастиру. И Дубровчани су тај годишњи приход Хиландару плаћали све до коначне пропасти Републике 1806. године. Дакле, преко два и по века иако српске средњевековне државе са којом је уговор склопљен одавно није било. И то је забележено као један од најдуже поштованих уговора икада у историји.

Е, то ја зовем правом државом. Стара Република је поштовала оно што је договорила чак и онда када више није била обавезна да то чини јер је друга уговорна страна престала да постоји као држава.



Дубровник

Сав у злату, титан, риђ и модра ока,
Цар слуша реч Кнеза у Великом већу.
У луци пурпурна једрила широка,
Цело море плине посуто у цвећу.

Царски витезови, кнежеви госпари,
Једни према другим, кад се мукло зачу
Плашљива реч Кнеза; и млади и стари
Сви држе погледе на царевом мачу.

Ковао га Новак из Хвосна; сентенце
Писа Вук из Рисна; Сардо из Фиренце
Оштрио га на свом точилу да сева.

Балчак је од једног претка Бенвенута,
Резан три године; и три га је пута
Отровом тровао Срђ из Горничева.








Марко Мурат: Улазак цара Душана у Дубровник


Занимљиво код ове слике је да је Марко Мурат међу пажевима, свитом и достојанственицима и једне и друге стране сликао лица својих савременика, људи које је познавао, са којима се дружио и школовао (додуше не Прагу, него у Минхену). Тада је југословенска идеја широм Балкана била много популарнија него данас.

gvozden1 gvozden1 14:29 07.01.2021

Auh

Alal vera!

Setih se, Medo i nije bio neki autoritativan vaspitač, više ortak :)

Nevažno, al eto setih se.
Черевићан Черевићан 16:05 07.01.2021

кад неко уме...па то ти је

Vlaho je 11 godina bio u vezi sa milosnicom zvanom Minjon

често свратим меркам Изу
(пар кућа од мене - блузу),
мајстор Влахо баш се дао
у детаље Мињон дочарао
nsarski nsarski 16:28 07.01.2021

Re: кад неко уме...па то ти је

Черевићан
Vlaho je 11 godina bio u vezi sa milosnicom zvanom Minjon

често свратим меркам Изу
(пар кућа од мене - блузу),
мајстор Влахо баш се дао
у детаље Мињон дочарао


Ah, gosn Čer, stari majstor je znao šta radi. Skoro svi njegovi aktovi su baš lepotice. Evo jedne slične


nsarski nsarski 16:21 07.01.2021

Re: kad raskititi bor

magnus
https://www.index.hr/magazin/clanak/da-susjedi-ne-misle-da-su-srbi-evo-kako-je-vec-jucer-izgledao-slavonski-brod/2244561.aspx?fbclid=IwAR1huZbmJXZw_3oZQWg803Ws7S6l59-Z1cpChkEKVGMqJO8CC9vtIKwyi8k


Hvala na ovom prilogu. Nije loše znati da naši susjedi izmišljaju probleme i tamo gde ih nema. Ako sačekaju još jedan vek, moći će blagdansku jelku da drže okićenu ceo dan duže! Na radost deci.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 10:38 08.01.2021

Диван текст

Немам времена пуно, али... текст је прелеп. Но, морам неке ствари да допуним.

Popis o maternjem jeziku Austrougarskih vlasti iz 1890. godine pokazuje da su Srbi činili 87% stanovništva, Italijani oko 8%, dok su oko 3% činili Nemci (Austrijanci) i oko 2% Mađari.

Ово није тачно. У оригиналном попису Аустрогарских власти овај језик се води као "србско-хрватски". Оно на шта се ти позиваш јесте тај попис онако како га је објавила Српска Дубровачка Штампарија, која је настала у оквиру политичког покрета католичких Срба. Са снимака је све јасно.





Дубровчани нису били Срби, бар не онолико дуго колико нису били ни Хрвати. Дубровчани су били Дубровчани, грађани велике Дубровачке Републике, доминантне толико да нема логике како су њени грађани били вољни да узимају идентите поробљених народа. Хрватизација Дубровника одвија се споро, мислим да озбиљније почиње тек у 18. веку. До тада нема ни Хрвата у Дубровнику, у правом смислу. Спомeнуо је овде већ неко, Дубровчани су гајили презир, уистину, за околне народе. У бити, било Србе било Хрвате.

Но, све је то комплексна прича, углавном -- неумесно је тврдити да је Дубровник Српски, али такође и да Дубровник добрим делом није Српског порекла. Нема нација до 19. века, уосталом.


shmoo shmoo 12:07 08.01.2021

Оригинали фалсификата?

Србин си по роду и обичајима; у Српству ти је једини спас; вјера ти ни најмање не пријечи, да будеш Србин!



Дум Иван (Иво) Стојановић (5./17. децембра 1829—1900) био је римокатолички свештеник и један од најпознатијих дубровачких Срба католика који се супротставио аустријској хрватизацији Дубровчана. Сарађивао је у књижевном часопису „Словинац”. (ЛИНК)



Program Srpske narodne stranke prilično se poklapao sa Programom lista Glas Dubrovački. Međutim dok je Srpska narodna stranka sarađivala sa autonomašima pristalice lista Glas dubrovački bili su protiv razvoja italijanskih autonomaša kao političke stranke. Časopis Glas Dubrovački pokrenulo je pet Dubrovčana, Srba katolika (Mate Šarić, Anton Puljezi, Vlaho Matijević, Nikša Gradi i Antun Vršić). Napravili su nacrt u kojem kažu:

Dubrovčani dole potpisani tvrdo uvjereni da su dužni:

I Javit otvoreno kako, osjećajući da su Srbi neće se nikad sliti ni pritopiti u Hrvate, premda su spravni u neopredeljenoj budućnosti, stupiti š njima u kakvu čim zajendicu.

II Ostat u državnoj svezi, koja obstoji s ove strane Litve, te borit se složno sa ostalim Slavenima suprot Nijemcu za ukinuće dualizma i da se uvede u federativni sistem.

III Opirat se dosljedno svakoj težnji ma kog državnopravnog združenja sa Hrvatskom.

IV Opirat se svakom daljem opstojanju i razvoju talijanskim autonomaša kano političke stranke.

V Opirat se svom silom svakom širenju upliva budi njemačkog budi mađarskog u zaposjednutim zemljama na Balkanu.



(POKRET SRBA KATOLIKA I SRPSKI POKRET U DUBROVNIKU KRAJEM XIX VEKA - ЛИНК)



Да, комплексно је то питање. Врло комплексно.



Godine 1901. zbilo se nešto zbog čega je nastala kritika i protesti. Zavod Svetog Jeronima u Rimu poreklom seže u XIII vek. Dugo je imao naziv slovenski, a u XV veku se ime zamenjuje nazivom ilirskim. Ovaj Zavod je 1842. Austrija preuzela pod zaštitu, a 1862. u njemu je osnovan kolegij Sv. Ćirila i Metodija za klirike i sveštenike, koji su učili u Rimu. Među njegovim kanonicima neko vreme je bio Frano Rački (1857-1859), najodaniji drug i savetnik biskupa Štrosmajera. Po breveu Lava XIII Slavorum gentem imao se taj Zavod preurediti u bogoslovsko semenište i predati u ruke Hrvatima, od 29. jula/1. avgusta 1901. pod imenom Collegium Hieronymianum pro Croatica gente. U prvom članu zakona tog kolegija se kaže, da se kolegij osniva za hrvatski narod, u koji se primaju samo pitomci za sveštenike, koji su rodom i jezikom Hrvati. Članom 9. nabrojane su biskupije koje su ovlašćene da šalju svoje pitomce.



(Afera 1901-1902. oko svojatanja Svetojeronimskog zavoda u Rimu i pravo arhiepiskopa barskog na titulu Primasa Srbije - ЛИНК)


Осим усмене народне књижевности Вуку је за основицу модерног књижевног језика послужило и оно што је пронашао у Дубровачком архиву. Стари дубровачки госпари су трговали на италијанском, медитеранском лингва франка, арапском, турском и осталим потребним језицима, слушали службу и учили високе школе на латинском, али су зато своју љубавну поезију писали на језику који је у основи исти онај матерњи Вуков штокавски источнохерцеговачки говор.

А ту књижевност, то што је Вук ископао у Дубровачком архиву, нико и не назива "српском" или "хрватском" него дубровачком књижевношћу јер је то једино исправно. Дубровник је као град држава, република, постојао много дуже од Републике Хрватске и НДХ заједно, а богами и од модерне Србије чији је почетак у 1804. години.


Дубровачка књижевност обухвата књижевност створену на тлу Дубровачке републике и она представља највише домете књижевности хуманизма и ренесансе међу Јужним Словенима. Стварана је на локалном језику тзв. дубровачком књижевном језику који је у основи штокавско источнохерцеговачки дијалекат (и)јекавског изговора са чакавизмима и икавизмима (којих није било у свакодневном говору) преузетим из суседних далматинских говора и романским позајмљеницама из далматског (којим се користио романски део становништва) и италијанског (тосканског) језика. (ЛИНК)


Иво Војновић је Васкрсење Лазарево инспирисано смрћу комите Лазара Кујунџића 1905. у Великој Хочи писао касније. Играно је у Народном позоришту у Београду 1912. године, играо Добрица Милутиновић. Тим поводом је Иво Војновић боравио у Београду и по повратку у Загреб дописнику Ријечког новог листа о својој посети Београду каже:

Вратио сам се у своју кућу. Војновићи су живјели и умирали славом и тугом Србије... дошао сам и ја, па ми се чинило као да нисам нигдје другдје био. Та из Дубровника до Београда нема него скок простора, - а традиције хисторије и обичаја су још све живе. Та колико сам драгих Дубровчана нашао! И сјена великог Орсата Пуцића шетала је са мном по Калемегдану и по Теразијама. Имао сам његове пјесме у руци, па читао и гледао – и разумио све...




Ваљда су га баш због тога 1914. године Хабзбурзи и ухапсили и стрпали у шибенски затвор где је тешко оболео и никада се није опоравио.

Иначе, браћа Војновић, стари дубровачки госпари, аристократија Републике, знали су врло добро ко су и шта су:


Према породичном предању Војновићи су изданци старе племићке породице, из времена Немањића. Њиховв предак је био Војислав, чија је територија обухватала данашњу западну Србију и Херцеговину. Крајем XVII века Војновићи из Херцеговине долазе у Херцег Нови, а Млетачка република, потом и Хабзбуршка монархија, потврђују им право да носе титулу ужичких кнезова и користе средњовековни грб. Војновићи су се током осамнаестог и деветнаестог века женили углавном Италијанкама, сем Лујовог и Ивовог деде Јована чија је жена била Катарина, рођена Гојковић, по мајци из знамените породице Стратимировић. Њихов отац Константин је са братом Ђорђем одрастао у Дубровнику код баке по оцу, која их је превела у католичку веру.



И тако... Има ту много таквих прича... Зато Дубровник и његова историја и јесу тако занимљиви.

И комплексна су то питања, врло комплексна.


Него, да ми мало закантамо и да опустимо атмосферу насталу због тих комплексних питања?

Са овим момцима се дружила моја сестра, 14 godina starija od mene, а као једну од најранијих слика траума из детињства памтим како плачем испод зидина Дубровника погледа упртог према Локруму јер је сестра, тада је имала 18-19 година, отишла са тим друштвом барком ка острву, а мене нису хтели да воде. Па јес, кој' ћу им мој ја, клинац од 4-5 година, тамо на локрумској обали где су се ти момци и девојке тако добро забављали крајем шездесетих.

Али нисам ја то тада могао да укапирам па сам плакао онолико што ме не воде да пловим и ја барком.










П.С. -

Најстарији песнички запис ћирилицом потиче из 1421. године, из Дубровника, када је царински чиновник Јуније Џоно (Џонко) Калићевић записао на последњим страницама Статута царинарнице у Дубровнику (Liber statutorum doane) три непотпуна двоструко римована дванаестерца. Недовршена песма гласи:

„Сада сам остављен срид морске пучине,
валовљу моћно бјен; дажд дојде с висине,
кад дојдох на копно, мних да сам...”


shmoo shmoo 12:55 08.01.2021

Поред Београда

Дубровник је једино место у бившој Југославији у којем бих могао да живим јер је било и има ту још много мени драгих и омиљених Дубровчана. Рецимо, Луко Паљетак. А има и оних који нису ни католици ни православни. Али су исто аристократија, стара беговска породица.

Рецимо, млађи брат главног Трубадура...






Упамтио сам ту слику, сећам се старе госпође Јусић како половином осамдесетих седи са сусјеткама испред своје куће (имају кућу у Ханибала Луцића, уз саме зидине, лево када се уђе на врата од Пила, па у близини доминиканске Ружарије), ћакула и гледа дуж улице да ли ће јој се појавити ђа онај старији, ђа онај млађи са гитаром и оним својим тадашњим псом који је волео да стави предње шапе на рамена моје лепше половине и да тада буде виши од ње... Под условом да га она издржи на ногама и да не падне под његовом тежином...



nsarski nsarski 16:21 08.01.2021

Re: Диван текст

Хрватизација Дубровника одвија се споро, мислим да озбиљније почиње тек у 18. веку. До тада нема ни Хрвата у Дубровнику, у правом смислу. Спомeнуо је овде већ неко, Дубровчани су гајили презир, уистину, за околне народе. У бити, било Србе било Хрвате.


Dobro, ali Bukovca ne svojataju po Beogradu - ova izložba u SANU ga predstavlja kao dalmatinskog slikara. Ja čak nisam ni video da ga neko baš ističe kao srpsku dušu. Istovremeno, Hrvati ga ni po koju cenu ne daju. (Slično kao i Boškovića). Ali, to su druge teme.

Vlaho je uzeo slovenizovano prezime na nagovor Pucića - raspitao sam se kod heraldičara, Pozza (Poca) je poznata vlastelinska loza - koji se svugde predstavljao kao Srbin. Tako je i Faggione posrbio svoje prezime.

Uostalom, i ti si grešan u tom smislu: nagovorio si našeg prijatelja i blogokolegu Mančinija da pređa na ćirilicu jer to je njegovo "prirodno" pismo.

Hvala za pohvale.

P.S. Pao mi je kamen sa srca kad sam video da nisi pronašao nekog Skenderbega u Faggione rodu

P.P.S. Pre neku godinu sam slušao zanimljivo predavanje o Vlasima i Kara-Vlasima, u stvari čobanima koji su svoja stada stoke sitnog zuba terali po celom Balkanu i stizali sve do današnje Turske. Kad su dolazili pred primorske gradove nije im bilo dozvoljeno da ulaze u grad, već su kampovali van grada, a samo su određene delegacije mogle da prođu kroz gradsku kapiju i donose sir, mleko, kajmak i ostale mlečne proizvode.
Građani su ih prezirali jer su bili primitivni, smrdljivi, itd., ali su im se sirevi dopadali. Otuda i danas pogrdan izraz "Vlasi" za one sa istoka. To sam lično iskusio u mladosti kad sam odlazio u srednju Dalmaciju.

Ja bih zaključio da je Vlaho Bukovac Dubrovčanin, isto kao i Gundulić i Držić i Bošković i ostali.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 20:42 08.01.2021

Re: Диван текст

Uostalom, i ti si grešan u tom smislu: nagovorio si našeg prijatelja i blogokolegu Mančinija da pređa na ćirilicu jer to je njegovo "prirodno" pismo.

Природно.



Срба православаца у Дубровнику нема. Чак и ако је који православни долазио да служи кога у град, или да буде од заната, он се морао одрећи своје вере, на пет или седам година, колико му је гласио радни уговор. Једно време православни свештеници нису могли боравити дуже од 8 дана у граду, а по њему су се кретали уз пратњу стражара. Не треба да спомињем да правословног обреда нигде у граду није било.

Занимљиво је да, осим из залеђа-околине Дубровника, Срби у њега долазе из свих крајева своје средњовековне државе: из Новог Брда 1371, Сребренице у 15. веку, мислим и из Београда, по његовом паду.
shmoo shmoo 20:57 08.01.2021

Re: Диван текст

Hrvati ga ni po koju cenu ne daju. (Slično kao i Boškovića). Ali, to su druge teme.

Ja bih zaključio da je Vlaho Bukovac Dubrovčanin, isto kao i Gundulić i Držić i Bošković i ostali.


Срба православаца у Дубровнику нема.



Али је зато у Дубровнику било и још увек има Срба католика.

На то су били усмерени моји коментари.

Да бисмо избегли ово непрекидно везивање и поделу на нације кроз вероисповест, а Брајовићу ово није први пут да то ради, предлажем да их све, и католике и православне и муслимане и Јевреје који су рођени и живели или још увек и живе у Дубровнику, називамо Дубровчани?

Време је да одемо мало даље од тог титопионирског погледа погледа на свет и образовања под будним оком Коминтерне и Ватикана по којима веросиповест на Балкану аутоматски одређује и нацију због чега је и дошло до хрватизације Дубровника.

Дубровник по својој историји и значају на Балкану и шире, na Медитерану, никако не заслужује такав поједностављени однос заснован на дневнополитикантским потребама одређених кругова и у оквиру бивше Југославије и ван ње.


Занимљиво је да, осим из залеђа-околине Дубровника, Срби у њега долазе из свих крајева своје средњовековне државе: из Новог Брда 1371, Сребренице у 15. веку, мислим и из Београда, по његовом паду.



Дубровчани су, тргујући, имали посебан статус у Србији почев још од деспота Стефана Лазаревића, а вероватно је да се у мањем обиму та трговина одвијала и раније. Са морске обале караванима је у Србију ишао увоз зачина, соли, тканина, а са копна се на морску обалу извозило крзно, сребро (вероватно највише баш из Новог Брда и Сребренице),...

Па ако је роба текла у оба правца, не би требало да чуди да су и људи текли заједно са робом у оба правца. А са људима текле су и идеје и културни и духовни живот.

U ekonomskim povlasticama koje je davao despot Stefan Lazarević, Dubrovčani su prepoznali priliku da steknu ogromno bogatstvo, od kojih je veliku korist imala i moćna Dubrovačka republika.

Kolonija je u početku bila mala, ali se naglo širila kako su trgovci zarađivali, kupovali kuće i dovodili porodice. Njihova deca su nastavljala porodični posao.

Kuće Dubrovčana su važile za najveće i najlepše, i oni su u njima stanovali, trgovali i skladištili robu. Pročeljem su kuće gledale na čaršiju, poslovni deo grada, a pozadi su imale voćnjake, vinograde, povrtnjake. Takav način života su Dubrovčani zadržali i pod Turcima, pošto su od sultana isposlovali privilegije kojima su štitili sebe i imovinu. Izaći iz kolonije je u ta vremena bilo izuzetno opasno.

Glavni putevi trgovine oružjem za srednjovekovni Beograd su išle takođe preko Dubrovnika. Odatle se oružje isprva samo preprodavalo, a kasnije su Dubrovčani počeli sami da ga proizvode. Sa Zapada su donosili oružje i za trgovinu i za ličnu zaštitu, pa su mnogi dubrovački trgovci dobijali dozvolu za uvoz i izvoz topova, pušaka, mačeva i zaštitne opreme. Pod turskom vlašću oni su zadržali važnu povlasticu, da teritorijom Osmanlijske carevine mogu da putuju naoružani. Zato se u zaostavštinama svih dubrovačkih trgovaca u Beogradu nalazio bar jedan mač, sablja ili jatagan. Pošto su trgovci sami išli po robu u Dubrovnik i sami je rasprodavali u Turskoj, dosta vremena su provodili na putu, gde su morali da se probijaju kroz zavejane planine i hajdučke zasede.

Život u koloniji je bio uređen prema zakonima Dubrovačke republike, a stanovnici su morali da budu pismeni i vešti u matematici, geografiji i stranim jezicima. Obrazovanje su sticali u kućama, a pomogli su otvaranje katoličke gimnazije u Beogradu, u kojoj je 1613. godine bilo 32 đaka. Dubrovčani su u Beogradu otvorili prvu štampariju u kojoj su se štampale ćirilične knjige. Tada je, 1562. objavljeno i čuveno Beogradsko četvorojevanđelje, prva štampana knjiga u Beogradu, zaslugom trgovca Trojana Gundulića, inače vanbračnog sina dubrovačkog vlastelina iz slavne porodice Gundulića.



Вероватно је баш због тога Дубровник за мене био и остао најевропскији град у целој бившој Југославији као што је Београд за мене био и остао најмедитеранскији град унутар Балканског полуострва.





П.С. -

Građani su ih prezirali jer su bili primitivni, smrdljivi, itd., ali su im se sirevi dopadali. Otuda i danas pogrdan izraz "Vlasi" za one sa istoka. To sam lično iskusio u mladosti kad sam odlazio u srednju Dalmaciju.



Да, и ја сам исто то доживљавао по Сплиту, Задру, Шибенику, у Макарској...

Они који су ми то говорили сматрали су то погрдним и говорили ми то тако са жељом да ме увреде, а ни слутили нису да се поносим тиме.

Јбг, ја нисам спартански Србин из Црне Горе или Херцеговине нити сам атињанин из Неопланте.

Ја сам оно треће.

nsarski nsarski 21:17 08.01.2021

Re: Диван текст

Природно.


Ako svratiš do galerije SANU ovih dana, videćeš ćirilicu koju je Vlaho koristio.

Naravno, on je bio katolik (mada ne suviše revnostan), ali je takođe s oduševljenjem pisao o pravoslavnim obredima koje je video u Crnoj Gori (mislim da je bio na nekoj svadbi).
vrabac_onaj vrabac_onaj 21:23 08.01.2021

Re: Диван текст

Kako god bilo, u poslednjih hiljadu godina Srbija nikada nije bila toliko duhovno odvojena od Dubrovnika i Dubrovnik od Srbije kao što je u poslednjih nekoliko decenija. Čak ni u toku turske okupacije.

Mnogi ne shvataju kolika je to šteta, a nisu nacija samo teritorije pa ni brojnost stanovništva. Prosto izgubio si jedan deo svog kulturnog i istorijskog identita, jer šta god da su bili Dubrovčani (a valjda se slažemo da su bar u velikoj meri srpskog porekla) oni su uvek prožimali srpsku svest i duhovni prostor.

Ovo treba imati na umu i kada se gradi odnos prema Crnoj Gori pa ima ovih što vole da kažu "Daleka im lepa kuća".

Naime, bez Krleže i Matoša se može, bez Gundulića je već jako teško a bez Njegoša skoro pa nemoguće.

Mislim može i tako, bez njega, ali to je onda neki sasvim drugi narod. Nisam siguran da ja sa tim narodom mogu da se indentifikujem pošto to nije ono što je mene deda učio da je Srbin.
(mislim, meni je i Gundulić Srbin, može da sere šta god ko hoće).
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 21:43 08.01.2021

Re: Диван текст

Predrag Brajovic
Срба православаца у Дубровнику нема.

Srbi su Srbi i kad nisu pravoslavne vere. Mogu biti i luteranti i katolici (đeneral Pavle Jurišić Šturm i svi Lužički Srbi), pa čak i muslimani (Mehmed-paša Sokolović).
Vera i nacija su dva različita i odvojena pojma. To je valjda jasno svima sem onima u Patrijaršiji, a njih ili nema ko da obavesti ili oni to ne žele da čuju, već vekovima.
shmoo shmoo 21:50 08.01.2021

Re: Диван текст

Vojislav Stojković

Vera i nacija su dva različita i odvojena pojma. To je valjda jasno svima sem onima u Patrijaršija, a nih ili nema ko da obavesti ili oni to ne žele da čuju.



А мени се чини да ни Титови пионири то још увек не схватају ни дан-данас. И још неки... Да ли намерно или случајно, не бих у то питање улазио. А и не занимају ме разлози за тако нешто.

Тако да, у ствари, изворишта тих забуна са вером и нацијом на Балкану има на више страна, не само у Патријаршији.

Али боље да не потежемо ту тему. Покварићемо овај сјајан блог о Влаху Буковцу, његовој уметности и животу и о Дубровнику и Дубровчанима уопште и њиховом значају у животу Србије, Београда и Срба кроз векове.

crossover crossover 21:56 08.01.2021

Re: Диван текст

vrabac_onaj
Kako god bilo, u poslednjih hiljadu godina Srbija nikada nije bila toliko duhovno odvojena od Dubrovnika i Dubrovnik od Srbije kao što je u poslednjih nekoliko decenija. Čak ni u toku turske okupacije.

Mnogi ne shvataju kolika je to šteta, a nisu nacija samo teritorije pa ni brojnost stanovništva. Prosto izgubio si jedan deo svog kulturnog i istorijskog identita, jer šta god da su bili Dubrovčani (a valjda se slažemo da su bar u velikoj meri srpskog porekla) oni su uvek prožimali srpsku svest i duhovni prostor.


На овом линку има доста о томе: Дубровачки календар за просту годину 1897. Издање и наклада Српске Дубровачке Штампарије А. Пасарића 1896. (ЛИНК)

У првом броју има велики текст о Меду Пуцићу. Нисам ни слутио да је ова тема оволико занимљива.
vrabac_onaj vrabac_onaj 21:56 08.01.2021

Re: Диван текст

To je valjda jasno svima sem onima u Patrijaršiji, a njih ili nema ko da obavesti ili oni to ne žele da čuju, već vekovima.


Ovo je još jedna od velikih zabluda a zaprepaščujuće je koliko se često ponavlja.
Srpska crkva nikada nije bila jednoglasna u tom stavu "Samo su pravoslavni Srbi", čak bi se moglo reči da su pojedini jerarsi koji su tako mislili više bili eksces nego pravilo.
Takođe ne postoji ni jedan zvanični dokument koji bi tako nešto posvedočio. Kada kažem zvanični dokument, ne mislim na proglas, anatemu, kletvu nekog popa u npr. Lici.
Dakle zvanični dokument bar na nivou neke episkopije u kojem piše "Srbi mogu biti samo pravoslavni".
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 21:57 08.01.2021

Re: Диван текст

Дубровчани? Ех.

Не знам ко се сећа Дунда Мароја, од Марина Држића. Радња се драме дешава у Риму, где отац Дундо Мароје јури расипног сина Мара, како овај не би проћердао све паре које му је за трговину дао. Осим генијалног Помета Трпезе, тамо се појављује, међу ликовима, извесни Гулислав кога Помет среће, а онда се додаје објашњење за њега Хрват. Једино за њега то пише, у попису ликова, да је Хрват.

Разумете шта хоћу да кажем :) Дубровчани нису Хрвати. Иначе, један од ликова драме је и Паво Новобрђанин. Новобрђани, из најбогатијег града старе Србије, у најмање два наврата досељавали су се у Дубровник, други пут склањајући се пред Турцима почетком 15. века. Узгред, то само имућни, са трговачким и акционарским везама из Дубровника (Дубровчани су улагали капитал у рудне ископе и трговину Новог Брда), могли су да добију дозволу да се у њега доселе.

Ево једног писма Марина Држића из 1566, у ком говори о "нашој крви".


vrabac_onaj vrabac_onaj 21:59 08.01.2021

Re: Диван текст

crossover
Нисам ни слутио да је ова тема оволико занимљива.


Ma tema je fenomenalna.
Dobro ja sam pomalo subjektivan, mnogo volim Dubrovnik :)
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:00 08.01.2021

Re: Диван текст

shmoo
Vojislav Stojković

Vera i nacija su dva različita i odvojena pojma. To je valjda jasno svima sem onima u Patrijaršija, a nih ili nema ko da obavesti ili oni to ne žele da čuju.



А мени се чини да ни Титови пионири то још увек не схватају ни дан-данас.

Titovi pioniri su se pojavili 1945.g. Međutim, pitanje srpske pravoslavne vere i srpske nacije koji vek ranije.
crossover crossover 22:07 08.01.2021

Re: Диван текст

vrabac_onaj
Ma tema je fenomenalna.
Dobro ja sam pomalo subjektivan, mnogo volim Dubrovnik :)


Ја сам, ако је веровати једном ђеду, помало пореклом одатле. :)
shmoo shmoo 22:13 08.01.2021

Re: Диван текст

Predrag Brajovic

Разумете шта хоћу да кажем :) Дубровчани нису Хрвати.






Да, сада се разумемо. Ни Хрвати ни Срби. Они су Дубровчани.

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 22:14 08.01.2021

Re: Диван текст

Давно је расправљан грех филетизма у оквиру СПЦа. Мени лично отац Сава Јањић, на моју примедбу, рекао ми је да је код њега у братији и један Американац, те Бугарин или већ ко.

Но, сила полузнања, која је увек јача од незнања, на свашта је спремна.

nsarski nsarski 22:26 08.01.2021

Re: Диван текст

Не знам ко се сећа Дунда Мароја, од Марина Држића. Радња се драме дешава у Риму, где отац Дундо Мароје јури расипног сина Мара, како овај не би проћердао све паре које му је за трговину дао


Dobro, i Hamlet se dešava na danskom dvoru, pa niko neće reći da je Šekspir...Danac, ju, daleko bilo!

Dobro, zezam se, naravno.

S druge strane, naši susjedi ne prezaju od ekstremne pristrastnosti kada o ovoj temi govore.

Evo, na primer, šta kažu o Ruđeru Boškoviću, koji je rođen 1711.godine, u Dubrovačkoj republici.

Ruđer Bošković rođen je u Dubrovniku 1711. godine, kao šesti sin i osmo dijete u obitelji koju su osnovali Nikola Bošković (preselio iz sela Orahova Dola u Dubrovnik oko 1688. – Dubrovnik, 1721.) i Paola Bettera (Dubrovnik, 1674. – Dubrovnik, 1776.).[4]

Velikosrpski posezači za hrvatskom kulturnom baštinom su ignorirali mnoštvo činjenica kad su Ruđera Boškovića prisvajali sebi. Korijeni ovih posizanja su u neuspjelim teritorijalnim osvajanjima hrvatskih zemalja, posebice Dubrovnika i dubrovačkog kraja, bogate srednjovjekovne i novovjekovne kulturne baštine, zbog čega je velikosrbima Dubrovnik objektom trajnih zemljopisnih i kulturoloških frustracija; iste su vrste velikosrpska posezanja za starim piscima i znanstvenicima inih krajeva neupitna hrvatskog i katoličkog identiteta: Hvara, Splita, Šibenika, Zadra i dr. Metodološki ta posezanja traže podlogu u nezdravom nagnuću Vuka Stefanovića Karadžića za posrbljivanjem svih štokavaca; ista posezanja na kraju završavaju preko krajnosti te proglašavaju čakavske krajeve srpskim. Slučaj Ruđera Boškovića, kojeg je iznjedrila kultura grada Dubrovnika i stare Dubrovačke Republike, zapravo je samo jedan vid velikosrpskog svojatanja Dubrovnika. Temeljni i odlučujući razlog koji velikosrpski posizači zanemaruju jest Boškovićeva pripadnost zapadnom kulturnom krugu odnosno zapadnom okcidentalnom katoličkom svijetu, u koji srpska kultura ne spada.

Velikosrbi koji nazivaju Dubrovnik "srpskom Atenom" ne mogu obrazložiti kako je s logičke i psihološke točke gledanja moguće objasniti da su ljude i najdragocjenije spomenike tog grada, "biser njihove kulture", razarali 1991. – 1995., s onolikom destruktivnom mržnjom. Točnije, radi se o mitološki ponesenom pozerstvu. Svi Boškovićevi pretci po očevoj strani upisani su u rimokatoličke matice, što je jedna od činjenica koje velikosrpski posizači izbjegavaju spomenuti.



Zapeniše ljudi.

Nije loše pomenutu da je Mihailo Pupin od Bukovca naručio portret Ruđera Boškovića za Narodni Muzej u Beogradu. Evo tog portreta.


vrabac_onaj vrabac_onaj 22:29 08.01.2021

Re: Диван текст

Predrag Brajovic
Давно је расправљан грех филетизма у оквиру СПЦа. Мени лично отац Сава Јањић, на моју примедбу, рекао ми је да је код њега у братији и један Американац, те Бугарин или већ ко.

Но, сила полузнања, која је увек јача од незнања, на свашта је спремна.



Pazi, to što si ti čuo za pojam etnofiletizam pre koju godinu pa sad imaš potrebu da inspirisan novom spoznajom objašnjavaš svima okolo šta je to, ne znači da neki za taj pojam nisu čuli mnogo ranije :)

Inače, zanimljiv je taj Sava Janjić i njegov razvojni put od nečega što bi se moglo "ladne duše" nazvati zilotom do jednog prilično umerenog i mudrog monaha.
nsarski nsarski 22:43 08.01.2021

Re: Диван текст

Srbi su Srbi i kad nisu pravoslavne vere. Mogu biti i luteranti i katolici (đeneral Pavle Jurišić Šturm i svi Lužički Srbi), pa čak i muslimani (Mehmed-paša Sokolović).


I nehrišćani, uostalom. Uzmimo za primer Ričarda Milanovića, indijanskog poglavicu.

Born to an Indian mother and Serbian father, Richard M. Milanovich grew up in poverty in Palm Springs, living in a shack and receiving government handouts of surplus food.
Once in a generation comes a leader who demonstrates the character of true greatness – courage, humility and selflessness. Richard Milanovich, tribal chairman of the Agua Caliente Band of Cahuilla Indians, was that kind of leader. He’s had the courage to take a stand against withering opposition in Washington and fight for all Native Americans.

Jedan od najuspešnijih poglavica modernog vremena.


Predrag Brajovic Predrag Brajovic 22:49 08.01.2021

Re: Диван текст

Svi Boškovićevi pretci po očevoj strani upisani su u rimokatoličke matice, što je jedna od činjenica koje velikosrpski posizači izbjegavaju spomenuti.

Ово, просто, није истина. Но, не зна се тачно за његовог оца, зна се да је Србин, али... може бити и да је био католик. Али, НИЈЕ МУ ОТАЦ УПИСАН У КАТОЛИЧКЕ МАТИЦЕ, то је лаж.

Бошковић се никада није изјаснио као Хрват, јесте као Далматинац, Словин. (Дубровник тек касно постаје део Хрватске.) Чак има једна прича да ми је Руђер Бошковић рођак, јер је лоза му од Бошка, сине једног калуђера из Бјелопавлића.
shmoo shmoo 22:59 08.01.2021

Re: Диван текст

Vojislav Stojković
shmoo
Vojislav Stojković

Vera i nacija su dva različita i odvojena pojma. To je valjda jasno svima sem onima u Patrijaršija, a nih ili nema ko da obavesti ili oni to ne žele da čuju.



А мени се чини да ни Титови пионири то још увек не схватају ни дан-данас.

Titovi pioniri su se pojavili 1945.g. Međutim, pitanje srpske pravoslavne vere i srpske nacije koji vek ranije.



Што никако не умањује допринос титића даљем прављењу миш-маша од вера, нација и језика на Балкану чиме су се обилато служили и Коминтерна и Ватикан рушећи Југославију и почивша К унд К монархија спречавајући настанак Југославије.

Можда ти је то промакло, али то траје и данас јер су нам посттитићи кумровачког образовног профила на власти свугде диљем овог нашег лијепог Балкана, што би рекао Буда из блуз клуба Вокс.



freehand freehand 23:01 08.01.2021

Re: Диван текст

Можда ти је то промакло, али то траје и данас јер су нам посттитићи кумровачког образовног профила на власти свугде диљем овог нашег лијепог Балкана, што би рекао Буда из блуз клуба Вокс.

Tu, naravno, i sebe računaš?
shmoo shmoo 23:35 08.01.2021

Re: Диван текст

nsarski

Zapeniše ljudi.




Па нека их, то је њихов проблем.

Ноу нид ту гет ексајтид, што би рекла она чувена песма...

(You and I, we've been through that and this is not our fate, so let us stop talkin' falsely now, the hour's getting late.)

Хоћу рећи, имамо ми и пречих послова но да се бавимо томпсон културом Хрватске и Хрвата.


– Hrvati napadaju našu ediciju već deset godina. Ipak, naša merila ista su i danas. Na osnovu istih kriterijuma objavili smo „Antologiju poezije Dubrovnika i Boke”, Gundulića i Držića. Pripremamo knjigu Ive Vojnovića. U svakom primerku svih 110 objavljenih knjiga štampamo svoja načela usvojena pred početak rada. Dobro smo promislili i nećemo menjati pravila, nema razloga za to. To se odnosi i na pisce dubrovačke književnosti. Imamo, dakle, prirodan i krajnje pomirljiv pristup jer polazimo od stanovišta da je književnost Dubrovačke Republike i hrvatska i srpska, deo zajedničke baštine iz dubokih južnoslovenskih vekova, a okrivljuju nas da imamo teritorijalne pretenzije na današnji Dubrovnik i da preko objavljenih stihova na štokavskom narečju tražimo izlazak na more – smatra Vuksanović, dodajući:

– Iz Matice hrvatske kažu da smo sami otpisali Srbe katolike, ali ne spominju da li su nam takvi Srbi deo zajedničke prošlosti. Znaju i oni koliko je više onih Srba koji su na drugačiji način pokrštavani ili upućivani na duboka tamna mesta. Kažu da su Srbi u naslov „Dubrovački molitvenik iz 1520. Godine” stavili reč srpski, a nisu. Tu knjigu je za Srpsku kraljevsku akademiju 1933. godine priredio ugledni naučnik Dubrovčanin Milan Rešetar, koji je svoju akademsku besedu završio rečima „da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski”. A jezik je osnova svake književnosti. Sad u horskom napadu, koji je podržalo i hrvatsko Ministarsgvo kulture, optužili su Srbe, kao i ranije, da u nezavršenom velikom Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika uzimaju reči hrvatskih pisaca. Sklone naslov rečnika i takva podvala bude dokaz da Srbi moraju da pozajmljuju reči od Hrvata. Nisu retka mišljenja da je bilo obrnuto, a ako već pominju Vuka mogli bi i da ga uzmu za svedoka – kaže akademik Vuksanović.



ЛИНК



st.jepan st.jepan 00:08 09.01.2021

Re: Диван текст

.
haklberi_tom haklberi_tom 10:18 09.01.2021

Re: Диван текст

vrabac_onaj
Kako god bilo, u poslednjih hiljadu godina Srbija nikada nije bila toliko duhovno odvojena od Dubrovnika i Dubrovnik od Srbije kao što je u poslednjih nekoliko decenija. Čak ni u toku turske okupacije.
...

To ne bi trebalo da te čudi.
Jer - je i sam Dubrovnik potpuno odvojen od Dubrovnika.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 16:53 09.01.2021

Re: Диван текст

Pazi, to što si ti čuo za pojam etnofiletizam pre koju godinu pa sad imaš potrebu da inspirisan novom spoznajom objašnjavaš svima okolo šta je to, ne znači da neki za taj pojam nisu čuli mnogo ranije :)

Зашто си се ти осетио прозваним?
:))))))))
michiganac michiganac 18:36 10.01.2021

Re: Диван текст

Дубровчани нису били Срби, бар не онолико дуго колико нису били ни Хрвати. Дубровчани су били Дубровчани, грађани велике Дубровачке Републике, доминантне толико да нема логике како су њени грађани били вољни да узимају идентите поробљених народа. Хрватизација Дубровника одвија се споро, мислим да озбиљније почиње тек у 18. веку. До тада нема ни Хрвата у Дубровнику, у правом смислу. Спомeнуо је овде већ неко, Дубровчани су гајили презир, уистину, за околне народе. У бити, било Србе било Хрвате.

Но, све је то комплексна прича, углавном -- неумесно је тврдити да је Дубровник Српски, али такође и да Дубровник добрим делом није Српског порекла.


Etnogeneza naroda, pa dockan i nacija je svakako kompleksno pitanje. Ali i Dubrovnik sam je, uporedivsi ga sa "hrvatstvom" ipak dosta vecim dijelom "srpskog porijekla", jerbo su ga naseljavala slavjanska i ina plemena iz zaledja koja su najvecma bila naslonjena na prvobitni srpski etnos. Istorijski takodje nije ostalo zabiljezeno da je ijedan hrvatski vlastodrzac imao neposredne veze sa Dubrovnikom.
Uzgred, pojam kako hrvatstva, tako i srpstva, u ranom srednjovjekovlju oznacavao prevashodno visoko plemstvo/ratnicki sloj koji se nametnuo ostatku slovenskog plebsa na Balkanu.. O tome, izmedju ostalog, pise Neven Budak - drzim najveci ekspert u poznavanju hrvatskog ranog srednjeg vijeka posljednjih par decenija (a pandan na srpskoj strani mu je, nazalost, mladjahno upokojeni Tibor Zivkovic).

Doticni Budak je unekoliko jos zanimljiva persona, buduci da sa majcine strane vuce korijene iz Dubrovnika - i to upravo znamenitih Resetara! Djed mu je bio Milan Resetar (cija je supruga, Nevenova baka, takodje izdanak jos jedne cuvene familije - filologa Vatroslava Jagica, ciji je ucenik i sam Resetar bio). Naravno, intrigira i samo njegovo prezime, koje je ponio sa oceve strane, i ne - ne grijesite: -otac, nekad poznati zagrebacki glumac, mu je starinom upravo iz iste familije, odakle i po zlom necuvenju Mile Budak. Uz otklon da je bliska, neposredna familija Nevena Budaka ipak umnogome gradjanske provenijencije i demokratskog (= non-fasistickog & non-komunistickog) opredijeljenja.

Milan Resetar je, uzgred, u kontekstu jedne velike rasprave o karakteru dubrovackog jezika (ali i pod neposrednim, velikim uticajem samog pomenutog V. Jagica, od kog je primao nauk) ostao upamcen po izjavi:

"Meni su Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa ja zato neću nikako reći da se u Dubrovniku nije govorilo hrvatski nego srpski, ali komu su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski."

michiganac michiganac 18:54 10.01.2021

Re: Диван текст

shmoo
Vojislav Stojković

Vera i nacija su dva različita i odvojena pojma. To je valjda jasno svima sem onima u Patrijaršija, a nih ili nema ko da obavesti ili oni to ne žele da čuju.



А мени се чини да ни Титови пионири то још увек не схватају ни дан-данас.


Ne bjehu Titovi pioniri krivi tome sto Srbalji danas umnogome zanemaruju (i oni juce zanemarise, gotovo i otfikarise cio) prednemanjicki period. Iz perspektive SPC-a nije, jelte, zgodno (bilo) gajiti narativ o prethodnicima koji su umnogome koketirali sa Rimom.(?!)

Stoga, licemjerno je prebacivati i samim Hrvatima danas kad u svoj kulturno-istorijski prostor prisvajaju sve ono sto aljkavi, javasni Srbalji nehajno odbacuju.

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 17:28 11.01.2021

Re: Диван текст

mladjahno upokojeni Tibor Zivkovic

Тибор Живковић је био мој пријатељ.

Давних 90-их причао ми је о оном што је данас мање више прихваћена нова догма: масовног насељавања Словена није било, дошло их је 2-3%, тако да смо ми -- то ми је омиљена зајебанција -- вероватно Мезијци, тј. потомци становника Римских провинција Горње и Доње Мезије, што је оквирно територија данашње Србије.

Дубровчани себе никако нису сматрали Хрватима, напоменуо сам то, и дао онај пример код Дунда Мароја, да је један од ликова Гулислав, Хрват. Писао сам, у својим претходним блоговима, и овлаш о том осећању локалне припадности, где је појединац тек локално везан а племство носи те не до краја чврсте идентитетске црте. (Скендербег и његова Славенска породица је за то сјајан пример.)

У Дубровнику граду своје куће имали су Српски великаши војвода Сандаљ Хранић Косача, властелини из Хума Санковићи, од њих војвода Радич, те одатле и жупан Бељак, и војвода из источне Босне Радослав Павловић.

ПОВЕЉА 1391.
: на Цаптате при мори јест бил град стари Дубровник, полаг (-код, покрај) жупе Конавалске, којему граду пристојаше жупа Конаваоска. И бјеше му племенито та жупа и друге земље и мјеста. И када се он стари град расу и опустје, т'да господа рашка и хумска у теји дни кривином посједоше и по сили узеше Конавалску жупу и друга мјеста тогај града. И тада грајане (-грађани) појдоше у тврдо мјесто и зидаше град Дубровник, који јест и данас Божом милостију почтен и слободан. Од којих људи старога града јесу се родили и наслиједили властеле града Дубровника."
alselone alselone 18:31 11.01.2021

Re: Диван текст

Давних 90-их причао ми је о оном што је данас мање више прихваћена нова догма: масовног насељавања Словена није било, дошло их је 2-3%

O ovome sam ja pričao mislim na tvom prošlom blogu i nije naišlo baš na razumevanje.
niccolo niccolo 18:59 11.01.2021

Re: Диван текст

Давних 90-их причао ми је о оном што је данас мање више прихваћена нова догма: масовног насељавања Словена није било, дошло их је 2-3%, тако да смо ми -- то ми је омиљена зајебанција -- вероватно Мезијци, тј. потомци становника Римских провинција Горње и Доње Мезије, што је оквирно територија данашње Србије.

A kako je objašnjavao Vlastimiroviće u tom kontekstu? Ja ne vidim kako je moguće jedno vreme biti rimski građanin a onda sam od sebe imati svoju vladajuću kuću iako i dalje postoje rimski vladari?
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 21:37 11.01.2021

Re: Диван текст




Ово следеће је о мом пореклу :)




michiganac michiganac 21:20 12.01.2021

Re: Диван текст

alselone
Давних 90-их причао ми је о оном што је данас мање више прихваћена нова догма: масовног насељавања Словена није било, дошло их је 2-3%, тако да смо ми -- то ми је омиљена зајебанција -- вероватно Мезијци, тј. потомци становника Римских провинција Горње и Доње Мезије, што је оквирно територија данашње Србије.

O ovome sam ja pričao mislim na tvom prošlom blogu i nije naišlo baš na razumevanje.


Mislim da je ovo ipak pogresna premisa, bez namjere da osporim Zivkovicev autoritet. Mozda je svrsishodnije tvrditi da se tih 2-3% odnosilo na visu ratnicku, ali vrlo organizovanu i cvrstu slovensku kastu (prevashodno prvobitnih Srba & Hrvata), koja je uspjela da se nametne ostalim, kako brojnijim balkanskim starosjediocima, tako i ostalim Slovenima. Makar danas genetska istrazivanja pokazuju da u DNK-u jugovica slovenski gen cini oko 30-40% materijala. Naravno nisu samo Mezija i Mezijci u pitanju, vec i ilirik/Dalmacija, odn. Dalmati, Tribali i ini manje poznati.

Posebno su zanimljivi opisi Ilira od strane rimskih hronicara nastali u vremenu ilirskih pobuna i posebno velikog (Batonovog) ustanka. Pisali su kako je to bio najveci rimski okrsaj u smislu najveceg broja mobilisanih legija, jos od vremena punskih ratova i cuvenih sukoba sa Hanibalom, da bi se uzavreli "vjesticiji kotao" Dinarida (= prevashodno Bosne) sa svojim klancima, konacno stavio pod njihovu kontrolu. Uzgred, to visegodisnje rimsko vijanje autohtonih balkanaca preko klanaca, dolova i visova u jednu ruku neodoljivo podsjeca na epopeju iz WW2 i vermahtovsko vijanje 'drugova' (sa akcentom na Sutjesku), uz razliku da su se ovi posljednji ipak izvukli.

"Ancient writers like Herodian, Livy, Pliny, Strabo, Theophrastus and others described the Illyrians as tall, strong warriors, and heavy drinkers. They did not maintain personal hygiene, and they lived in patriarchal communities."

Reklo bi se kao opis danasnjih "Srbalja s dna kace.." (dok negdje u bekgraundu brekce veseli stroj)
michiganac michiganac 22:27 12.01.2021

Re: Диван текст

Da nastavim jos malo..

Тибор Живковић је био мој пријатељ.


Vjerujem da je bilo veliko zadovoljstvo poznavati ga.

Na stranu sad tvrdnja o tek 2-3% procenta doseljenih Slovena, imo, Zivkovic je ponudio najvjerodostojniju i najsveobuhvatniju "teoriju" srpskog ranog srednjeg vijeka. Nacin kako je prezentovao kauzalitete, pronalazio skrivene veze i ukrstao postojece, ali malobrojne zapise o tom vremenu, demistifikovao mnoge sporne cinjenice i pseudoistine u njima, itd.. - nesumnjivo moze da se kaze da je njegova prezentacija ona koja "najvise drzi vodu" o cijelom tom periodu.

Evo npr. i pomenuti Budak se takodje slaze da masovnog doseljavanja Slovena nije bilo, ali da je isto teklo u vise manjih ili vecih talasa (u nekom rasponu od dva vijeka). Pa su tako uspjeli da zagospodare u dobranoj mjeri vec opustosenim krajevima najsireg Balkana. Nasi (h)istoricari (& povjesnicari dabome) npr. listom zanemaruju cio jedan aspekt Justinijanove kuge i posljedice koje je ona mogla ostaviti posebno u urbanim cjelinama Balkana (dok su druge balkanske chuke, planinske zabiti i provincija ostali postedjeni te posasti). Shodno je za pretpostaviti da je ista dovela moguce i do obezglavljivanja vizantijske administracije u njima, sto je otvorilo put lakom osvajanju Balkana i nametanju sopstvene drustvene organizacije, koja se zatim sirila na provinciju (recimo: stocarske Vlahe i ostale).

Bas u vremenu dok Justinijan vojuje protiv Ostrogota na Apeninima, prognavsi ih prethodno iz Dalmacije, dolazi i do prvih velikih pljackaskih upada Slovena, Bugara i Avara na Balkan. A dodatni faktor koji je otezao polozaj Vizantije u tom vremenu su desetkovani usjevi/izostanci prinosa i glad koja je zavladala usljed visegodisnjih hladnih ljeta, odn. teskih (vulkanskih) zima (ovo bi vjerujem moglo vrlo zaintrigirati i profu Nsarskog, ako vec i sam nije upoznat), koje su nastupile iza 535-536 god.. Hronicari biljeze cak i da je sam Dunav u nekoliko navrata bio zaledjen cijelom sirinom, sto je omogucilo varvarskim plemenima sa sjevera da lako upadaju na jug. Navodi se i da su surovi vremenski uslovi (= glad) pospjesili sirenje same kuge, koja se zatim vracala u jos nekoliko navrata tokom iduca dva vijeka, a da su upravo duboke, neprohodne sume centralne Evrope, odakle su, jelte, mnogobrojni Sloveni nadirali, ostale gotovo u cjelini postedjene pandemije.

U svom tom metezu Sloveni se dockan instaliraju na Balkanu. Stoga i kad Porfirogenit navodi da ih, pored prethodnih pljackaskih pohoda, jos Iraklije pocetkom VII vijeka poziva (kao dodatne slovenske skupine) da se nastane na Balkanu, vjerujem da ih upucuje na vec opustosene krajeve (od kojih bi, pokorivsi mu se prethodno, kasnije mogao opet prikupljati porez).
Uzgred, cio taj Justinijanov period (i potonji do Iraklija) je krajnje fascinantan.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 11:03 13.01.2021

Re: Диван текст

Vjerujem da je bilo veliko zadovoljstvo poznavati ga.

Велико. Осим што је био лудо интелигентан, он је, и овако, имао једну необичну црту упечатљивости. Сада си ме подсетио да смо се последњи пут видели у Његошевој улици.

Дунаву је некад било сасвим нормално да се заледи. Ево, ја овако без пуно провера, само на основу оног што сам писао, знам да је тако било 50-их година 20. века, а у првој половини 18. века он се у пар наврата заледио тако да се од Београда до Гроцке зими кочијама путовало -- Дунавом. То је, просто, забележено: дошли путници у Београд, ту завејало, мало причекали, и продужили коњима и кочијама у Гроцку, Дунавском џадом. Е, сад, да ли су тамо и стигли, то нисам проверавао.

Mozda je svrsishodnije tvrditi da se tih 2-3% odnosilo na visu ratnicku, ali vrlo organizovanu i cvrstu slovensku kastu

Па, тешко је сада знати како, али биће да се о томе ради -- нема ту класичних сеоба, ти би било као да кажемо да су поједина освајања сеобе. Рецимо -- сеоба Срба подно зидина Солуна :) Нису сеобе, него ратнички поход.
vrabac_onaj vrabac_onaj 14:07 13.01.2021

Re: Диван текст

Makar danas genetska istrazivanja pokazuju da u DNK-u jugovica slovenski gen cini oko 30-40% materijala.


Ma naravno, ta priča o 2-3% nema blage veze.
milisav68 milisav68 17:05 13.01.2021

Re: Диван текст

Predrag Brajovic
Дунаву је некад било сасвим нормално да се заледи.

Kao i Savi, sve dok nije proradila termoelektrana u Obrenovcu 1970. godine.
gedza.73 gedza.73 15:31 08.01.2021

Kakav blog

kakva životna priča.
Čitao sam tvoj blog i ocu i sinu.

Prvo sam mislio da je autoportret propušten kroz neki filter dok nisam pročitao blog. Onda se oduševio talentom, veštinom i modnim stilom.

Još jednom naklon za studiozni pristup zanimljivoj temi.
nsarski nsarski 16:42 08.01.2021

Re: Kakav blog

kakva životna priča.

Hvala na lepim rečima.

Još jedan detalj od interesa. Vlaho je imao dve ćerke od kojih je jedna, Jelica, istog imena kao i majka, je pokazivala interes za slikarstvo i, zaista, na kraju upisala Akademiju u Pragu.
Posle Vlahove smrti, ona je ostala u Pragu, tamo se bavila slikarstvom, ali je pred sam II. sv. rat došla u Beograd. Pretpostavljam da je situacija u Pragu u to vreme bila teška. Ne znam šta se sa njom dalje dešavalo, posebno posle rata.

To je objavljeno i u beogradskim novinama tog vremena.
"Vrame", 26. april 1940, Beograd.

crossover crossover 16:55 08.01.2021

Re: Kakav blog

Стварно феноменалан текст. Не само фактографски него и стилски, много је лепо написан. Хвала, Шарски.

Пре пар година је била серија "Праг и српски сликари" на РТС 3 поводом истоимене изложбе, не знам да ли је то уствари овај филм или нешто друго, погледаћу. У тој серији се помиње и твој деда Тодор. Помиње се и отац Питера Богдановића, Борислав, који је у то време студирао музику у Прагу и дружио се са нашим сликарима, и сам је био школовани сликар.

Онај Буковчев аутопортрет на почетку је феноменалан, види се да је био шмекер.
nsarski nsarski 17:02 08.01.2021

Re: Kakav blog

Пре пар година је била серија "Праг и српски сликари" на РТС 3 поводом истоимене изложбе, не знам да ли је то уствари овај филм или нешто друго, погледаћу. У тој серији се помиње и твој деда Тодор. Помиње се и отац Питера Богдановића, Борислав, који је у то време студирао музику у Прагу и дружио се са нашим сликарима, и сам је био школовани сликар.


Da, Borislav Bogdanović je studirao muziku i slikarstvo u Pragu gde je otišao 1919. Pre toga je bio u Beču, Zagrebu, itd. Neko vreme je živeo zajedno sa Savom Šumanovićem, družio se sa Konjovićem (s njim je delio stan u Pragu u ulici Čehova br. 18), itd. Posle je bio u Zagrebu, i najzad je otišao u Ameriku 1939, tu se rodio Piter, i ostalo je istorija.

Piter Bogdanović je intervjuisan u filmu koji sam linkovao.

Evo i vikipedija Борислав Богдановић (сликар)
milisav68 milisav68 19:28 08.01.2021

Re: Kakav blog

Стварно феноменалан текст. Не само фактографски него и стилски, много је лепо написан. Хвала, Шарски.



Hvala i od mene.
nsarski nsarski 20:27 08.01.2021

Re: Kakav blog

milisav68
Стварно феноменалан текст. Не само фактографски него и стилски, много је лепо написан. Хвала, Шарски.



Hvala i od mene.

Hvala ljudi na podršci. Trudiću se i drugi put da ne izneverim.
docsumann docsumann 23:26 08.01.2021

Re: Kakav blog

Онај Буковчев аутопортрет на почетку је феноменалан, види се да је био шмекер.


ko đed od Franja Lasića

a bez zajebancije, liči na Frojda sa ove fotke


crossover crossover 00:00 09.01.2021

Re: Kakav blog

docsumann
Онај Буковчев аутопортрет на почетку је феноменалан, види се да је био шмекер.

ko đed od Franja Lasića


Сад и Франо има белу браду, сад више личи на њега него на његовог ђеда. :) Са њим сам провео неких шест месеци на турнеји, далеке ’84. (са Франом не са ђедом :), скроз је океј тип. После тога, кад смо се вратили у Бгд водио сам га у клуб на академију да му мало Која пушта музику, да исперемо уши од загрљени, загрљени. :)
nikvet pn nikvet pn 10:17 09.01.2021

Re: Kakav blog




Ова слика ме је оборила. Ударила као нежни камион магије; стајао сам опчињен, у глави ми је тутњао Корнелије:



Два дана већ вртим где и када је то било и не вреди. Негде седамдесетих на осамдесете али где, кад, с ким - појма благог немам. Као аперкат да ме одбацио увис, изуо; доле је остала нека топла тама а ја летим обасјан овом сликом и заглушен њеном музиком; фантастично; кристализована чаролија.

Госн професоре, захвалан сам ти за овако диван блог и блиставо подсећање.
penzioner mc penzioner mc 21:06 08.01.2021

Велико хвала

Чини ми се да није било бољег текста на блогу још од оног Апостатиног о образовању.
Хвала Вам још једном професоре.
nsarski nsarski 21:08 08.01.2021

Re: Велико хвала

penzioner mc
Чини ми се да није било бољег текста на блогу још од оног Апостатиног о образовању.
Хвала Вам још једном професоре.


Kad ovakve pohvale stižu od jednog "starosedeoca" na blogu, to je velika čast.
Pozdrav.


docsumann docsumann 22:55 08.01.2021

kakav sjajan podsjetnik

na to kakvi su tekstovi nekad krasili ovo mjesto. no, da ne lamentiram sad nad dobrim starim vremenima bloga...

svaka čast sarski, da ne kažem carski

i samo da napomenem, nako baj d usput, da je dubrovački Jug bio vaterpolo institucija u bivšoj državi, odmah iza Partizana i Mladosti.
na njihovom plivalištu na Gružu, bila je istaknuta velika tabla sa popisanim titulama.
neke još od prije WWII. mislim da je tu bilo 20 i koja državna titula, tuce kupova i 2 titule prvaka Evriope (nakon raspada SFRJ su osvojili još jednu).

EDIT: a rodonačelnik čuvene partizanove vaterpolo škole je upravo dubrovčanin, Vlaho Orlić
freehand freehand 23:03 08.01.2021

Re: kakav sjajan podsjetnik

docsumann
na to kakvi su tekstovi nekad krasili ovo mjesto. no, da ne lamentiram sad nad dobrim starim vremenima bloga...

svaka čast sarski, da ne kažem carski

i samo da napomenem, nako baj d usput, da je dubrovački Jug bio vaterpolo institucija u bivšoj državi, odmah iza Partizana i Mladosti.
na njihovom plivalištu na Gružu, bila je istaknuta velika tabla sa popisanim titulama.
neke još od prije WWII. mislim da je tu bilo 20 i koja državna titula, tuce kupova i 2 titule prvaka Evriope (nakon raspada SFRJ su osvojili još jednu).


Saglasan.
Mislim, da ne smišljam još jedan naslov i pišem pohvale pregnuću i dostignuću.
Sjajan.

nsarski nsarski 23:15 08.01.2021

Re: kakav sjajan podsjetnik




@

Hvala. Čast mi je i zadovoljstvo.

Ja nisam ulazio u detalje, ali Vlaho je veoma živopisno prikazao svoj boravak u CG.



Ovaj ga je podjebavao 4 meseca, ali je ipak sve dobro prošlo.
S druge strane, da nije bilo tvog Novljanina, Marka Cara, inače velikog Vlahovog prijatelja, nikad ne bi videli pravu verziju autobiografije "Moj Život".

Inače, Car je bio u zavadi sa prgavim Crnjanskim jer je nekom prilikom napisao nepovoljnu kritiku povodom jednog putopisa Crnjanskog, a ovaj ga onda optužio da je plagirao delove nekog eseja. Nikako se nisu voleli.
nsarski nsarski 23:16 08.01.2021

Re: kakav sjajan podsjetnik

Saglasan.
Mislim, da ne smišljam još jedan naslov i pišem pohvale pregnuću i dostignuću.
Sjajan.


Thx, free.

Jbg, da ima neke koristi i od ovog virusa.
docsumann docsumann 23:20 08.01.2021

Re: kakav sjajan podsjetnik

nsarski



@

Hvala. Čast mi je i zadovoljstvo.

Ja nisam ulazio u detalje, ali Vlaho je veoma živopisno prikazao svoj boravak u CG.



Ovaj ga je podjebavao 4 meseca, ali je ipak sve dobro prošlo.
S druge strane, da nije bilo tvog Novljanina, Marka Cara, inače velikog Vlahovog prijatelja, nikad ne bi videli pravu verziju autobiografije "Moj Život".

Inače, Car je bio u zavadi sa prgavim Crnjanskim jer je nekom prilikom napisao nepovoljnu kritiku povodom jednog putopisa Crnjanskog, a ovaj ga onda optužio da je plagirao delove nekog eseja. Nikako se nisu voleli.



bista Marka Cara nalazi se kod crkve Sv. Jeronima u starom gradu HN-og

nsarski nsarski 23:50 08.01.2021

Re: kakav sjajan podsjetnik

bista Marka Cara nalazi se kod crkve Sv. Jeronima u starom gradu HN-og


Baš lepo i pristojno i prigodno.
docsumann docsumann 23:15 08.01.2021

inače

pomenutog Žan Domin Engra lično smatram jednim od najboljih slikara ženskog akta.



nsarski nsarski 23:38 08.01.2021

Re: inače

docsumann
pomenutog Žan Domin Engra ino smatram jednim od najboljih slikara ženskog akta.





Jeste, izuzetan je. Ta linija se nastavlja do Kabanela, pa i Bukovca.


Inače, Bukovac je pravi pripadnik klasične škole - neki ih zovu neoromantičari, neoklasicisti, itd., i nikako nije voleo moderne pravce. Mislim da čak ni impresioniste nije voleo, a za kubiste i dadaiste je govorio da to nije slikarstvo već karikatura.

Inače, o ovom Ingres-ovom portretu izdavača novina, Louis Bertin-a, ljudi su čitave knjige pisali.



Nažalost, nema Mikelea u ovom delu šume da nam razjasni mnoge stvari.

cmix909 cmix909 16:11 11.01.2021

Re: inače

nsarski
docsumann
pomenutog Žan Domin Engra ino smatram jednim od najboljih slikara ženskog akta.


Jeste, izuzetan je. Ta linija se nastavlja do Kabanela, pa i Bukovca.


Za moje oci, jedna od drazi slike koja je ispod citiranih reci, a ona ni kod Ize ne izostaje, je njena zanrovska neodredjenost. Vise je vidim kao jedini sacuvani detalj neke vedute nego kao akt, a nije predaleko ni od mrtve prirode.

Slika koju je postavio Docsumann takodje ostavlja vise prostora imaginaciji, a odsustvo vulgarnosti je mozda jos izrazitije. (Jedna 'slicna' -- nerealisticni pastel sa damom koja sedi na stolici okrenuta ledjima posmatracu, tako da joj se 'gotovo nista ne vidi' -- stoji na mom zidu.)

Obe se prilicno razlikuju od Smedje odaliske i Lepe O'Morfi Fransoa Bušea. Potonji akt ima jos nekoliko naziva i dve verzije, od kojih mi je 'licno poznata' ona u minhenskoj Staroj pinakoteci.



Ta slika ima zanimljivu i ne narocito prijatnu istorijsku pozadinu. Na njoj je prikazana trinaestogodisnja Marie-Louise O-Murphy, ciji je valjda najveci uspeh u tome sto su vise-manje slucajno, a zahvaljujuci najvise sopstvenoj pozadini, njen lik i sudbina (sve do kraja u 78. godini) ostali ne samo zapisani, nego i poznati u sirim razmerama. Po Kazanovinom svedocenju, narucilac ove slike bio je on sam, a Luju XV se toliko dopala da je pozeleo da je upozna. Vec pri prvom susretu digitalno je testirao devojcicinu podobnost da bude njegova (sporedna) ljubavnica i odveo je na dvor. Postoje jos neki izvori, u koje nisam zalazio, po kojima Marie tamo nije bila stalni stanar. U svakom slucaju, zbog nekih nepromisljenih reci koje je izgovorila pred kraljem, dve godine kasnije je, zajedno s detetom kraljevske krvi, trajno udaljena iz palate. Venecijanac kaze da je to bilo nesto na racun 'Lujke', ali je mozda bilo i na racun Madam de Pompadur.
nsarski nsarski 17:19 11.01.2021

Re: inače

Hvala na veoma korisnom komentaru.
st.jepan st.jepan 02:45 10.01.2021

...

Podsetio si me, hvale vredni domaćine...
Neposredno nakon rata, obreo sam se u Dubrovniku, morao sam tu negde da prespavam.
Za hotel, naravno, nisam imao, pa sam svratio u neki pansion blizu palaće Sponza.
Kad je videla moj srpski pasoš, gazdarica je krenula da neubedljivo petlja o nekakvoj grupi koja samo što nije stigla, tako da za mene nažalost nema slobodnu sobu.
I verovatno bih prespavao u autu da se nisam setio da u rešavanje problema upregnem majčino prezime:
"Zar je moguće da u Dubrovniku nema mesta za jednog Sponzu?!"

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana