Kao student prve godine Akademije likovnih umetnosti, kada sam odabrao štafelaj, prva stvar koju sam uradio, bila je da na njega napišem ove Apelesove reči. Koleginice i kolege nisu na to obratili pažnju ali me je moj/naš Profesor, kada sam skinuo ploču s završenim crtežom, ugledavši natpis, upitao: Hoćeš li se držati toga? Naravno, odgovorio sam. I držim se do dana današnjeg.
Bukvalno prevedene sa latinskog reči Nula dies sine linea znače: Nijedan dan bez crte. Kratko, sažeto, koncizno...govore da slikar mora neprekidno i neprestano, svakodnevno raditi, slikati, crtati. U širem kontekstu mogu se odnositi na bilo koju ljudsku delatnost. To učvršćuje mentalno, fiziološko, fizički tonus svakog ko se ne prepušta zgubidanstvu, lenčarenju, rasipanju sopstvenog života, već svakog dana u svakom pogledu sve više napreduje. Ponavljam, bilo kojim poslom da se bavite, delajte svakodnevno, ofucavajte mozak, telo...ne dozvolite da zakržljaju, ne prepuštajte se kolotečini.
Ove reči se pripisuju Apelesu najvećem antičkom slikaru, dvorskom slikaru Aleksandra Velikog. Slikao je mitološke figure, alegorijske kompozicije (Rođenje Afrodite), narativne scene, portrete (Aleksandar Veliki s munjom u ruci). Njegova umetnost predstavlja prelaz od klasičnog grčkog slikarstva ka helenizmu. Dela mu nisu sačuvana ali postoji izvestan broj slika koje su rimske kopije njegovih radova.
Za sliku iz Pompeje (naslovna slika) koja predstavlja rađanje Afrodite iz morske pene, veruje se da je rađena prema originalnoj Apelesovoj slici.
Ne sećam se kada je to bilo i gde ali sam zapamtio anegdotu: Apeles je imao rivala koji je takođe bio odličan slikar. Da se ne bi natezali oko toga ko je od njih dvojice bolji, vlast je poručila po sliku od svakog. Posle izvesnog vremena, kada su slike bile dovršene, otišli su kod rivala. Na slici je bio fantastično naslikan sto na koji je sletela muva. Neki od prisutnih su pokušali da mahanjem oteraju muvu, da bi s ushićenjem uvideli da je i muva naslikana. Sa već donetim sudom ipak su zarad demokratičnosti otišli do Apelesovog ateljea. Gde je slika, pitali su ga? Iza zavese, odgovorio je. Pošli su ka zavesi i u pokušaju da je odgrnu, shvatili su da je zavesa naslikana na zidu.
Volim ovu anegdotu, zato je nisam zaboravio. Još više volim Apelesovu izreku jer korespondira sa mojim umetničkim životom. Za manje od mesec dana napuniću šezdeset šest godina a u biblioteci mojih roditelja mogu se naći crteži iz vremena kad sam imao tri godine. U nedostatku papira i blokova, crtao sam na belim stranicama s početka knjiga. Ni životno sito i rešeto koje prođoh i danas prolazim, nisu me ni u jednom trenutku sprečili da: Nulla dies sine linea! I ne samo u umetnosti, ne, u svim domenima ljudske kreativnosti i komunikacije.