Možda bi primerniji naslov bio “Pomoz‘ Bog Srpska pravoslavna reformisana vojsko”
Vojska Srbije i Ministarstvo odbrane u celini mogu se zaista pohvaliti da su u odnosu na sve druge segmente društva i ministarstva izvršili najcelovitije reforme. Vojska je reorganizovana po najsavremenijim standardima, osavremenjen proces obuke i odlučivanja, naši oficiri čak prednjače nad oficirima mnogih susednih i NATO zemalja po obrazovanju, a u misijama i uopšte u međunarodnim kontaktima pokazuju visok stepen profesionalnosti. Međutim, u svemu tome što je dobro reformisano , čini mi se da je nešto i deformisano time što je vojska , umesto nekadašnjeg zarobljenika ideologije, sada zarobljenik crkve i religije.Ono što joj je nekada bio CK SKJ sada je Sinod SPC, a umesto komesara sada su sveštenici. Vojska Srbije vraćena je u XIX , a po mnogim stvarima pokušavaju da je vrate i u srednji vek. Kad su Zorana Đinđića pitali zašto pomaže izgradnju Hrama Svetog Save, rekao je “Zato što je veri je mesto u crkvi". Za razliku od njega, njegovi naslednici u DS su veru smestili u državne ustanove i, naročito, u vojsku.
Pogledati OVDE :
“Bog vam je dao vlast nad ljudima…” „Za krst časni i našu veru pravoslavnu.. „
Po važećem Ustavu, Republika Srbija je država srpskog naroda i svih gradjana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima gradjanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima. (Član 1.)
Republika Srbija je svetovna država. Crkve i verske zajednice su odvojene od države.
Nijedna religija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna. (Član 11).
Crkve i verske zajednice su ravnopravne i odvojene od države. (Član 44).
Prema Uredbi Vlade Srbije o vršenju verske službe u VS: “Vršenje verske službe u Vojsci Srbije ne može se organizovati radi vršenja misionarstva crkava i verskih zajednica u vojnoj sredini. Pripadnici Vojske Srbije ne mogu biti podvrgnuti prinudi koja bi mogla ugroziti njihovu slobodu veroispovesti i ne mogu biti prisiljeni da se izjasne o svojoj veroispovesti i verskim uverenjima ili njihovom nepostojanju, u skladu sa zakonom.
Pripadnici Vojske Srbije učestvuju u delatnostima verske službe isključivo po sopstvenoj volji i ubeđenju, uz uvažavanje obaveza koje proističu iz vojne službe.“
A da li je baš tako, ima li agresivnosti SPC u vojsci?
Meni lično sledeće slike
odaju mnogo više dostojanstva Vojske Srbije i njenih pripadnika.
Zbog čega se crkva toliko usmerila da baš vojsku uzme pod svoje i odakle tolika servilnost vojnog i političkog rukovodstva a posebno oficira prema SPC teško je dokučiti osim u sklopu celokupne kampanje revizije istorije XX veka i brisanja svega onoga što na bilo koji način podseća na NOB, u čemu prednjači SPC i naročito neke vladike. Svi vojni praznici, nazivi jedinica i imena kasarni su promenjeni i po cenu da se traže i iz malog prsta isisavaju „istorijski“ datumi i događaji. U opštoj euforija estradnog verništva i u vojsci počeše da slave Krsne slave jedinica, osvešatava se sve od sporstkih igrališta do kabineta, učionica, radionica, spavaonica, bolnica, medicinskih aparata, na VMA, oficiri i kadeti se organizovano odvode sve u svečanim uniformama na pričešće i moleban kojem Amfilohije valjda crkveno unapredjuje nove oficire pre vrhovnog komandanta, troše se pare za poklonička putovanja celih klasa u posete manastirima po Srbiji ali obavezno i Hilandaru, pompezno se slavi školska slava Sveti Sava, kancelarije su preplavljene slikama svetaca i ikonama, a prezentacije reformskih procesa obaveznim logom „Beli anđeo“. Da li se to tako brzo zaboravilo pa sada vojsci umesto komunističke ideologije još agresivnije nameću pravoslavlje, praveći od nje opet slepca kome je samo CK SKJ zamenjen Sinodom SPC.
Posebno je pitanje zašto je Crkva uzela baš vojsku kao svoju ciljnu grupu i sa vojskom ima “specijalne i paralelne veze».
Sastavni deo nastavnog plana i programa školovanja budućih i usavršavanja sadašnjih oficira su predavanja o pravoslavlju koja drže visoki crkveni dostojanstvenici i tzv. poklonička putovanja i obilasci manastira kao da ne školujemo oficire za 21. nego za srednji vek.
Pripadnici vojske su redovno sastavni deo svih crkvenih manifestacija gde obučeni u svečane uniforme čine dekor, a na svim vojnim svečanostima sveštenici imaju počasno mesto, odmah iza komandanta.
Dakle, ako je sve to lična stvar i dobrovoljno, zašto se vojsci nameće kao obavezno, čak je bilo pokušaja da se svi pripadnici vojske izjasne o tome da li su vernici pa se valjda odustalo kada se saznalo da je za to saznao zaštitnik građana.
Ako je versko opredelenje i krsna slava privatna stvar zašto se onda vojska tera da to javno manifestuje i ispada smešno kada se oficiri u svakoj prilici krste kao zadušne babe.
Pripadnici vojske su ravnopravni građani i neka svoja prava na ispovedanje verskih osećanja i obavljanje verskih obreda vrše kao i svi ostali građani u slobodno vreme u crkvama i manastirima.
Ako je na ovaj način uvođenje u upražnjavanje veskih osećanja u vojsci uspeh sa kojim se hvali aktuelno rukovodstvo ministarstva odbrane onda je to još jedan od ishitrenih poteza DS u nekritičkom odricanju od dela naše istorije kao što je i slučaj sa onim glasanjem u skupštini o izjednačavanju četnika i partizana i proglašavanju četničkog pokreta antifašističkim.
Ali to nam je što je, valjda će vreme iznedriti neostrašćene ljude, a istorija opet postati ono što jeste, pa će smiriti klatno koje je bezobrazno otišlo u desnu stranu.
Šteta je što su u to upleli vojsku i što joj brišu deo njene istorije i identiteta.
No, uvek posle vremena ostrašćenih dolazi vreme smirenijih i normalnih, a dotle im treba oprostiti jer ne znaju šta rade.