Davno već imam nameru da pišem o "problemu" odevanja muslimanskih žena kod nas i uopšte. Ranije mi je povod za to obično bivala neka žučna diskusija na blogu, ali ovog puta je u pitanju nešto sasvim drugo: predlog gradskih vlasti Novog Pazara da doniraju spvaćice koje pokrivaju celo telo i marame odeljenju ginekologije za žene koje se pokrivaju. Direktor zdravstvenog centra je donaciju odbio sa obrazloženjem da nije u skladu sa propisima, da diskriminiše žene koje se oblače drugačije i sl.
Nema sumnje da postoje prava koja nijednom čoveku/ženi ne smeju biti uskraćena. Nema sumnje ni da verske slobode spadaju u to. Meni se lično ne dopadaju zabrane nošenja marame koje su neke zemlje uvele. Iz više razloga. Prvo – zato što je zabrana. Drugo zato neke žene to zaista osećaju kao deo svoje tradicije i osećaju se izloženo, osramoćeno i sl. kada ih nemaju. Treće zato što, ukoliko im je nošenje nametnuto od strane porodice, biće od strane te iste porodice onemogućene da se školuju, rade i sl. Da li je bolje dozvoliti devojčici da se obrazuje (makar i sa maramom na glavi) ili je ostaviti nepismenu i bez ikakvg izbora? Da li je bolje omogućiti ženi da radi ili je ovom zabranom dodatno otuđiti od sveta? Pri tom, podrzumeva se da sve ovo važi kada govorimo isključivo o marami koja pokriva kosu i uokviruje lice. Besmisleno je (iz hiljadu razloga) da bilo kakav posao obavlja ili sedi među drugim ljudima neko kome ne možete viditi lice. Ali kad krene priča o zabrani nošenja marame (i uopšte o oblačenju žena muslimanki), iz nekog razloga svi odmah pomisle na žene od glave od pete prekrivene metrima jednobojnog (crnog?) platna, kojima se vide samo oči ili ni to. Ta vrsta nošnje, burka ili nikab, zastupljena je u znatno manjem delu muslimanskog sveta, vezana za ekstremne pokrete i izrazito ruralne sredine. Čak i u Iranu koji se danas smatra baukom islamizma, i sledstveno tome zaostalosti (nuklearne pretnje i koječega) ovakvo oblačenje je retkost, a žene koje drže do tradcionalnog oblačenja u javnosti nose čador . U većini muslimanskih zemalja tradicionalna ženska nošnja je koloritna, (posebno u zemljama izvan arabijskog poluostrva, Indiji, Indoneziji, u Africi), sastoji se od dosta elemenata i razlikuje se svakodnevna od praznične (mahom svadbene). Veliki uticaj na nošnju ima okruženje, preislamska tradicija, druge kulture koje dele isti prostor, itd. Veća je sličnost između tradicionalne nošnje muslimanki i hinduistkinja u Indiji, nego između nošnje muslimanke iz Jordana i Indije. Ono što ih sve povezuje jeste marama koja izgledom, bojom, materijalom, načinom nošenja, opet može beskrajno da varira, ali u suštini simbolizuje skromno oblačenje muslimanskih žena (što i jeste jedno od značanja reči hidžab). Takođe, u većini islamskih zemalja njeno nošenje nije obavezno, ali je naravno tradicionalno prisutno. I opet znatno varira od ruralnih do urbanih sredina, kao i prema starosnoj razlici. Ništa neobično, jer i kod nas je moguće i danas po šumadisjkim selima videti zabrađene starice, ali nećete videti mlade devojke sa maramama, niti starije gospođe po gradovima da ih nose. Na prostoru Balkana (a posebno u Bosni i Sandžaku) oblačenje muslimanskih žena blisko je (sasvim logično) modelu turskih nošnji koje uključuju papuče, dimije, i gornje delove (ime im ne znam) pripijene uz telo, sa prslukom preko i maramom za kosu. Uglavnom je ta nošnja veselih boja i često dosta ukrašena kada su u pitanju svečane nošnje . Starije žene oblače se skromnije, u tamne boje i više se pokrivaju. U svakom slučaju daleko je od ovih naših prostora čador i pokrivanje žena od glave do pete. Ili je bar nekad bilo?
Sudeći po tekstu iz Blica, potreba za spavaćicama i maramama kojim će se pacijentkinje pokrivati od glave do pete velika je, čim se gradska vlast dohvatila toga. I ne mogu da se ne zapitam kome treba ta vrsta preterivanja? Odeljenje ginekologije? Pa tamo su pacijenti mahom žene… Od koga se kriju? Od lekara koji će ih i tako videti u najranjivijem mogućem stanju (jer koliko god da žena bila emancipovana i svesna, ne postoji ginekološki pregled koji je prijatan i pri kojem se žena ne oseća izloženo i ranjivo). Hoće li marama to da promeni? Porodilište? Hoće li porodilje koje moraju da se istuširaju posle svakog odlaska u toalet i krvare danima da nose spavaćice do zemlje? Kad doje da se otkopčavaju od brade do pupka? Žao mi je što banalizujem stvari, ali ova incijativa je suštinski banalna. Uključivanje u godinu beba, šlepanje na tuđoj dobroj ideji, pomoć zdravstvenom centru, skupljanje političkih poena kod ekstremista, papazjanija… ovo je sve samo nema nimalo veze se ženama, koje (bilo da su tamo zbog lečenja ili porođaja) prihvataju napredak i pravila društva u kojem žive, inače ne bi ni bile tamo već bi svoju muku (nažalost) mučile u nekom mraku neke Maoče.
A muslimani na prostoru Bosne i Sandžaka ne žive od juče. Postoji izvesna tradicija koju neguju, koja je usko povezana sa prostorom na kome žive, sa narodima sa kojima su u suživotu, a na kraju krajeva i sa geografskim i klimatskim uslovima (lepo objasnio jedan sarajevski hodža glede vehabijskih sandala i ¾ pantalonica). Ta tradicija nikako ne vidi žene kao hodajući šator. Ko ne veruje, neka presluša bosanske sevdalinke. Preporučujem Dertum, mada može i tradicionalno izvođenje – Safet Isović, recimo.