Ja ću umreti, ti ćeš umreti, on će umreti, mi ćemo umreti, vi ćete umreti, oni će umreti. Svi ćemo umreti. Notorna činjenica. Kad se rodimo već imamo devet meseci, dakle bliži smo smrti za devet meseci. Davno sam veleumno, rezigniran ko zna čime, napisao: Rađanjem, smrt u nasleđe dobijamo! Hrišćanstvo pa bilo ono i ortodoxno, ostavilo je dubok i neizbrisiv trag u našoj svesti bez obzira jesmo li mi danas vernici ili nismo. Čudna je činjenica da je u suštini u pitanju kontradiktornost. Naime, čemu plač, kuknjava, naricanje, čupanje kose i ine tvrdo uobičajene radnje, za pokojnikom ako ga na onom svetu čeka večni život i blaženstvo Raja?
S nečim što je neminovnost, što nas sve čeka pre ili kasnije, bolje je sprdati se, zajebavati k’o što to čine Cigani: Op trta ide smrta. Doneli su oni to iz svoje prapostojbine Indije gde se smrt prihvata na prirodan način, dakle u skladu s Kosmičkim pravilima i regulama. Lakše reći nego učiniti! Vekovima mentalno obogaljivani ali mora se priznati i krcati osećajima i vezanošću, najblaže rečeno, nije nam lako da se zauvek rastanemo od voljenih. Iako je prošlo sedamnaest godina od smrti mog oca, ja i dalje s vremena na vreme razgovaram s njim, nedostaje mi njegova pojava, miris, njegova reč, staloženost…nedostaje mi on!
Juče sam bio u KBC Zemun, tamo je prenet moj drug čiji je stariji brat, takođe moj drug, umro pre dva meseca. Na dan kad mu je brat umro, bio je na Onkologiji, operisan je treći ili četvrti put. Napao ga je opaki Melanom. Sada su mu otkazali bubrezi. I pored ogromnog natpisa: ZABRANJEN ULAZ, ušao sam i u drugoj sobi s leva video sam J. njegovu a moju drugu majku, sitnu, smoždenu, odevenu u crno kako sedi na ivici kreveta s glavom u šakama. Prišao sam joj i poljubio je. Njen jedini preostali sin je ležao potpuno prekriven ćebetom, okrenut ka zidu. Iako smo bili tihi, osetio je moje prisustvo: E dobri moj Mikele, eto i tebe. Poljubio sam ga i stisao mu ruku. Mikele, molim te vodi J. kući, ceo dan je tu a ne može mi pomoć’ nikako…Što da činim sama u kući, jadi me znali, pusta ostala dabogda! Ne znam više koga da što pitam, svi su vazdan zauzeti, odgovaraju mi: ne znam ja…ili pitajte doktora, evo ovđe sam od jutros a doktora nijesam viđela. Pitam je kako se zove doktor i izađem u hodnik. I J. izađe iz sobe i počesmo se okretati na sve strane. Išli mi od sobe do sobe, nigde nikoga od osoblja. U to kroz ona vrata kroz koja je zabranjen ulaz, uđe devojka obučena u beli mantil. Molim vas, zaustih, ona ljubazno: Izvolite. Obećano je još pre šest sati da će Dr M.B. doći da pogleda mog brata i majci kaže o čemu se radi i šta da očekuje…Za divno čudo, devojka/sestra je bila ljubazna (što bi moralo da bude pravilo!): Dr M.B. je na sastanku ali ću vam ja reći isto što bi vam i on rekao. Nastao je zastoj u radu bubrega, sutra će biti izvršena intervencija i sve će biti bolje. Kakva intervencija? Ugradiće mu sondu s leđa direktno u bubreg i na taj način će iz njega izaći svi toksini i štetne materije. To je za ovakve slučajeve predviđena procedura i biće sve u redu, nemojte da brinete. Zahvalismo joj se. Vratismo se u sobu. Kad nas je video, B. molećivo reče: 'ajte doma, ne možete mi pomoć' a ja ne mogu da vas gledam takve, a meni što sleduje. Idemo mi dolje ispred bolnice da poduvanimo po jednu pa ćemo se vratit, reče J. i pomilova ga po glavi.
Kad zapalismo, J. mi se obrati: Mikele moj mili, ne znam što ću i đe ću! Sve se grdna nadam da ovo s bubrezima nema veze s onom, da joj ime ne pominjem, glavnom bolešću. Izrezaše ga k’a sir, zračiše i činilo mi se da će sve izać’ na dobro, pa vidio si ga, rumen k’a jabuka, ljudina a onda mi s vremena na vrijeme proleti k’a munja pomisao da je tvoj dobri Rade isto imao Melanom, da su ga rezali i ne znam više koliko puta i na kraju je umro kad mu je zahvatilo mozak. Dođe mi da umrem ovi čas! Zagrlih joj uzana mršava ramena, privukoh glavu na svoje grudi, reči u meni nije bilo.
I hajde sad ti budi pametan! Op trta ide smrta nikako ne dolazi u obzir, daleko joj lepa kuća i Indija, J. je za Novu 2011-tu godinu, k’o da je juče bilo, imala dva sina, sinčine, ljudine, gromade a sad? Jedan je umro a drugi, B. se bori osmehom i ne kukanjem protiv nesnosnih bolova, urođenom mu duhovitošću protiv….puj, puj, puj, da ne ureknem!