-'ajde da mi pokažeš rupe za klikere
-Ali mi ne igramo klikere
-Kako ne igrate klikere? Pa klikeri se igraju od kada je sveta i veka!
-Mi ne igramo , to je stara i prevaziđena igra
Tako ja shvatim da se klikeri više ne igraju.A čuvao sam mu do današnjeg dana bezbojce i šestoperce ( o petopercima da i ne pričam ) i jednobojce i ''nemce'' i ''švajcarce'' i ''porculance''... sve da bi on danas bio glavni i da bi sa nasleđenim mojim ''Pajkom'' harao školom i celim krajem.
Ali, ne lezi Vraže, kaže da oni danas više jure neke igrice na netu nego što su spremni da izađu napolje i da se igraju ...
-Ne primam kres
-Šta kažeš, bre, ćale?
-Ma ništa sine, setio sam se nešto kako smo se mi igrali klikera
Iskopamo rupu petom. Može patikom ali najbolje je bilo cipelom, po mogućstvu novom, tek kupljenom u ''Borovu'', jer se patikom obično pravila velika rupa - Šerpa, koja nije bila idealna za igru.
Onda se nabacujemo. Neko , ko je voleo da bude prvi, viknuo bi : ''DO''
Ko ne bi da bude zadnji viknuo bi :''RE''
Onaj ko bi da bude omega i da pečatira sve pa i igru klikera, vikao bi još pre kraje predhodne igre:''Zadnji'' ili ''ZA''
Svi se nabace. Ko je najbliži rupi igra prvi i pokušava da ubaci u istu. Može da proba da ''tušira'' nekoga pre rupe ali je onda u obavezi da odmah posle toga ubaci u nju.( sad nešto mislim da je to ubacivanje u rupu bilo veoma značajno za razvoj malodobnih osoba ). Kada obavi taj deo igre igrač može da, nesmetano, krene u gađanje klikera svih ostalih učesnika. Ovi , takođe, pri bacanju mogu da kažu da ne primaju ''TUŠ''. Onda onaj najbliži rupi mora prvo da pokuša da ubaci u nju. Ako ne uspe, igra sledeći koji je najbliži posle njega.Dešava se da ne mogu vizuelno da odrede ko je prvi a ko drugi najbliži pa se onda premerava stopama a ponekak i manjim merama za dužinu - dlanovima. Kada igrač ispuni uslov za nastavak igre dolazi do najzanimljivijeg dela - gađanja klikera. Tu je tek bilo pravih majstorija. Neko bi gađao sa zemlje a neko ''iz visa''. Moj drug Zeka je gađao i pogađao bez gledanja iz svih pozicija. Bio je virtuoz sa klikerima.
Pošto se igralo na realnom terenu punom prirodnih prepreka, obično bi kliker zapao iza nekog žbuna trave ili iza kamena. To se zvalo ''Ren''.Iskusniji igrači bi unapred tražilo da se svaka ta prepreka očisti pre nego što dođe do gađanja.
Dozvoljeni su bili svi stilovi
Igralo se uglavnom u klikere, one slabije, koji vam nisu prirasli srcu ili ruci. Moglo je i u pare.
Sitne.
Veliki majstori bi, pri hodu, zvekatali džepovima na kilometar. To je značilo da su ojadili neke pacere i da ne treba ulaziti sa njima u obračun ako niste spremni, kao Novak protiv Rafe. U tim pantalonama se moglo naći svakave valute : od klikera običnjaka preko nečijih ''pajka'' do novčića raznih prijateljskih zemalja - ako ste imali to zadovoljstvo da učite klidžama sina nekog buržuja.
Tu su se brisale gore navedene razlike. Sinovi radnika su postajali pobednici nad sinovima guzonja, gubitnici u životu su mogli da drže lekcije onima koje je život predodredio da budu face. Makar tada si mogao da pobediš , bar tada si mogao da se uzdigneš... I ne samo tada, ta pobeda ti je davala motiv i putokaz da možeš da se vineš iznad porekla i da pobediš sve one koji su bolji od tebe.
-Pa to je glupo , mislim to da nekome uzmeš pare
-Ma moglo je da se igra i bez para, na poene, '' od šale'' .Samo, to se govorilo da se od šale ni mačke ne yebu, dobro to ne pričaj majci da sam ti rekao. A tek krajcerice...
-Šta je sad to?
-Eh...
P.S.
Svega ovoga možda ne bi bilo da Zvezda nije načinila čudo i pobedila večeras!