Opet sam kopala po špajzu, pa naleteh na ovo - taman prikladno uz 8. mart,,,
Dok sam živela u Bocvani uvek me je zabavljalo da posmatram reakcije ljudi kad ima kažem koliko dece imam. Ne zbog samog broja dece, nego zbog njihove reakcije na to što imam jedno žensko i tri muška.
Dakle, tipična evro-azijska reakcija bila bi, otprilike, „Tri sina! Svaka čast!" Tipična afrička reakcija, bila bi: „Pa dobro, Bog je ipak bio milostiv, imaš jednu ćerku. A planiraš li još?"
Razlozi za ovako oprečne reakcije, međutim, veoma su prozaični. Zovu se - pare, novac, bogatstvo...
Naime, kod, recimo, Indusa, žena je obavezna da donese miraz. Znači, žensko dete = trošak. Veliki, ako želite dobro da je udate. S druge strane, sin je taj kome se miraz donosi. Znači, imati sina = dobitak. Pogotovo što je u njihovoj zajednici dužnost sinova da ostanu uz roditelje i da brinu o njima.
Što se Evrope tiče, iako na prvi pogled deluje da su stvari drugačije, jer je miraz, manje-više svuda nestao, to je tako samo na površini. Čerka se, nažalost, još uvek, u mnogim zemljama smatra troškom. Prvo, zato što se ćerka udaje - odlazi od kuće, menja prezime, „odrođuje" se. A to znači (u ruralnim sredinama), da, pošto u poslednjih sedamdesetak godina ima i pravo na nasleđe, ona smanjuje materijalna dobra svoje matične porodice. Nećemo o rularnoj sredini? Pa dobro, u anglo-saksonskoj kulturi, recimo, troškovi svadbe su na mladinoj porodici. Znači, žensko dete je, opet, trošak.
Dodajmo tome da se prezime, skoro po pravilu, prenosi po muškoj liniji, i onda je, logično da se takve kulture više raduju sinovima.
E, ali šta ćemo sa Afrikom?
U podsaharskoj Africi takođe postoji institucija miraza. Zove se lobola. Međutim, za razliku od drugih kontinenata, u Africi lobolu plaća mladoženja! Zato se Afrikanci i raduju kad dobiju ćerku - to znači da će, u perspektivi, familija biti na dobitku.
A dobitak nije mali. Od tradicionalne lobole koja se svodila na četiri krave i nešto sitne stoke (desetak koza i ovaca), a koju je mladoženja davao ženinoj porodici kao nadoknadu i zahvalnost za uzgajanje i vaspitanje njegove buduće supruge, stiglo se, u današnje vreme, do toga da se za pojedine udavače, naročito one bolje obrazovane, zahtevaju automobili i stanovi i čitava krda krava. Po principu, ako „obična" mlada vredi četiri krave, onda ona sa fakultetom vredi najmanje šesnaest, a ako ima maseters ili doktorat...
Što sve, naravno, u svakodnevnom životu izaziva poprilične muke - i mladoženjama i mladim parovima. Zato, nije nimalo čudno što je sve više zvanično nevenčanih parova, sa po nekoliko dece, koji rade zajedno ne bi li skupili dovoljno novca da plate lobolu i konačno se venčaju.
I, mada neke Afrikanke i dalje zagovaraju lobolu kao dobru afričku tradiciju i ponosno vam saopštavaju koliko ju je njen suprug cenio i koliko je platio za nju, lobola, nažalost, ima i svoju tamnu stranu.
Prva je, što, tradicionalno, ako je lobola plaćena žena nema nikakva prava da potražuje išta od imovine pokojnog supruga. Može samo da se vrati svojima (ako će da je prime) i da živi od lobole. Ni njena deca, osim ako su punoletni sinovi, ne mogu da potražuju očevu zaostavštinu. Sve pripada muževljevoj porodici. Osim, kažem, ako imaju punoletne sinove. Ako su deca maloletna, ona idu sa majkom, pa, ako se majka ponovo uda, deca „pripadaju" njenom novom mužu. Ili, kako to u Secvani kažu - „Sa kravom kupuješ i telad"
A to me dovodi do druge mračne strane lobole - žena postaje roba. Bukvalno. Nešto čime se trguje. A trgovina je između matične porodice iz koje je potekla i porodice budućeg muža. Ona se, tu, ništa ne pita niti ima ikakve koristi od toga.
I, mada je ono prvo - da žena ne može da nasledi muža, odavno stavljeno van zakona, tradicija je, nažalost, i dalje vrlo živa. Radeći za NVO nismo jednom, i Žmu i ja, naletali na primere gde bi muževljevi rođaci uleteli poput šakala u kuću pokojnika još pre sahrane i počeli da odnose sve što bi im se dopalo il' bi im pod ruku došlo.
Što se drugog shvatanja tiče - ono je, opet, stalno opravdanje za nasilje u porodici, po principu - „Ja sam je platio, mogu da radim šta hoću!"
I tako se dogodilo da se jedan običaj koji je, u osnovi bio zasnovan na zahvalnosti i odavanju poštovanja postane jedan od sinonima zatucanosti i jedna od stvari protiv koje se najviše bori kad se zalaže za ženska prava...
EDIT:
Ovo je uletelo, pa sad nek ostane kao rezime
Za Afrikance mnogo dece znači sigurnost u starosti. Tradicionalno, u Africi deca su ta koja vode brigu o potrebama ostarelih roditelja. I to SVA deca podjednako. Takodje, u podsaharskoj Africi žensko dete se tretira kao potencijalno bogatstvo, jer mladoženja mora da plati lobolu (miraz) u iznosu od najmanje 4 krave. Računica je prosta - što je više ćerki, više krava će porodica dobiti - dakle, biće bogatija. Što je veća porodica - lakša starost za roditelje.
Kod Indusa je obrnuto - žensko dete je to uz koje mora da se dâ miraz. Ona posle udaje odlazi od kuće a sav teret brige o roditeljima pada na sinove. Zato je, za njih, potencijalno bogat i za starost osiguran onaj ko ima puno sinova.