Znam da je dovoljno reći govno. Svestan sam i da ako kažem: tvrdo, proliv ili upotrebim još neki opisni pridev, to neminovno vodi ka pridavanju značaja govnu. Govno je govno i tačka!
Pa čemu onda ovo pisanije? Od onih sam koji ne gledaju televiziju ali! Jutros je moj sin ostavio upaljen TV aparat i otišao za svojim poslom. Ja skuvao kafu, seo u fotelju, zapalio davno ostavljen duvan, prekrstio nogu preko noge i rešio da sprovedem intimno niravnisanje u tišini i miru. Chiara se sklupčala pored mene, njeno vreme za prepodnevnu dremku. Kad!!! Isključen ton ali vidim na ekranu ekipu iz rialiti šoua Dvor. Iako ne gledam, obaveštenja o Dvoru i dvoranima me zapljuskuju odasvud i sa svake strane. Vidim na delu je neki pičvajz, uključim ton i dočeka me bujica pogrda, psovki, incestuoznih nagrđivanja, pljuvanje, gađanje plastičnim flašama alijas bocama, u glavu... Prepoznajem neke likove, Lepavu Lukić koju sam kao student slušao u bašti odavno nepostojeće kafane Stambol Kapija koja se nalazila na mestu gde je danas Plato, odnosno Filosofski fakultet. Maju Nikolić koju sam zapamtio kao pevaljku SPS-a i JUL-a, kruna joj na glavi i pored nje takođe s krunom na glavi, glavom i bez brade, s prorezom umesto usana, Arpagona, Kir Janju, Miloša Bojanića, oboje uvijeni u nekakve smešne draperije, sede kao na nekakvim tronovima. Vidim i Firčija i Bebi Dol, u trenutku se zapitam: Koj' moj oni traže u tom Dvoru a onda: Jebiga, ne živi se od vazduha, i njima je potrebna lova! Pa onda opet: Ne bih ja pristao da dišem isti vazduh sa kojekakvim govnima ni po koju cenu! Poslušam i pogledam još nekoliko minuta i dođe mi da povratim od tolike količine smrada! Isključim TV ali od tijanog i mirnoopuštenog nirvanisanja, IČ.
Svojevremeno je italijanski umetnik Piero Manzoni, ima tome ohahaj godina, pakovao svoja govna u konzerve, izlagao ih na izložbama i prodavao.
Nedavno je svjetsku javnost zaintrigirala činjenica da je milijunsku cijenu na aukciji postiglo zasigurno najbizarnije djelo u umjetničkoj praksi 20. stoljeća -Manzonijeva konzerva na čijoj je naljepnici umjetnik odštampao Merda d'artista (Govno umjetnika).
U slučaju ovog umjetničkog djela ne možemo govoriti o estetskoj kategoriji, za razliku od drugih Manzonijevih djela kao što su monokromne, bijele Drapirane slike.
Manzoni je umro 1963, kada mu je bilo samo trideset godina. Ovo pronađoh na sajtu Matice Hrvatske pod naslovom: MERDA D'ARTISTA i SVETO TROJSTVO.
Ono malo što videh od rijalitija Dvor , izgledalo je kao da je neko pokupovao sve Manzonijeve konzerve, pootvarao ih i sasuo u lice gledaocima! Manzoni je bar govno pakovao u hermetički zatvorene konzerve a ovde se bazd oseća i preko vizuelno komunikacijskih sprava i aparata. Do guše smo (ponavljam se) u govnima, brboću nam ispod usana, samo nam je još Govno Dvor falio. Budimo ljudi iako smo Srbi, izlete jednom počivšem Patrijarhu Pavlu. Valjda i njemu bilo govana do guše.
Izvinjavam se osetljivima i gadljivima zbog smrada koji im ovim postom donesoh. Mada sumnjam da je takvih mnogo, gde god da se okreneš, smrdi do neba.