Sestrin glas uveo nas je u vanredno stanje:
Dodji odmah!
Imali smo mnogo sreće i malo prilika sa ovakvim problemima. Malo iskustva. Ali i zavidno malo straha. Tog trenutka kada je problem zazvonio.
Otac je za manje od pola sata imao temperaturu 40ºC i groznicu od koje se krevet savijao, naše ruke punile peškirima, vrućina rasla i neko neminovno viknuo da je vreme: Zovemo HITNU pomoć!
Naš otac ima 77 godina. Stigli su brzo. Njih dvoje. Doktorka i medicinski brat.
Izmerili su sve što treba, dali sve što treba, objasnili sve što treba, saslušali i što treba i što ne treba, umirili naše poglede i otišli. Temperatura je pala do prihvatljive. Skoro da smo malo i spavali.
Sutra(dan je bio dan za detaljno snimanje stanja i otklanjanje sumnji koje je prouzrokovao ultrazvuk. Preživeli smo sve senke koje su pretile sa snimaka, sačekali sve doktore, zahvalili i platili, ili samo zahvalili, i premoreni ali oslobođeni najgoreg: stigli kući.
Majka je saslušala izveštaj, a prvo što je rekla bilo je ovo:
- Zamislite! Za mi sli te: ko je zvao!?
- ?
- Doktorka Zorana! Dobro veče, ovde Doktorka Zorana. Ja sam noćas pregledala vašeg supruga. Sećate se: iz HITNE! Zovem da čujem kako je pacijent.
- !!! Hvala vam puno Doktorka. Dobro je. Nije urinarna infekcija. Javile su mi ćerke da je verovatno virus. Hvala Vam!
- Nema na čemu. Htela sam samo da čujem kako je – kako se odvijala dijagnostika – šta su utvrdili. Drago mi je da je u redu. Pozdravite Milana!
- Ne znam kako da Vam zahvalim!
- Važno je da je on dobro. Do viđenja.
- Do viđenja Doktorka. I hvala još jednom.
...... tad smo................................
Ova porodica, moja porodica, proživela je težak trenutak. Jedan težak dan. I upoznala Zoranu.
Ovo je najmanje što sam uspela: da joj zahvalimo.