Konačno je završena je trka za sedam novih svetskih čuda. Na našu štetu kao i mnogo puta ranije. Euforija koja me je držala do nedavno, nestala je kao kula od karata onog trenutka kada sam shvatila da je Đavolja varoš mnogo manje svetsko čudo od nas samih. Srbija je propustila još jednu šansu da postane deo sveta, onog kome godinama teži. Iako ovaj prirodni spomenik čine zemljane figure i dva izvora jako kisele vode bogate prirodnim mineralima, niko nije uspeo dovoljno da animira naše ljude da daju bar jedan glas putem interneta kako bi ova dva retka fenomena dobila mesto koje im pripada u finalu izbora novih svetskih čuda.
Ovo srpsko čudo ušlo je u uži izbor samo zahvaljujući grupi entuzijasta koji su jedva naterali Turističku organizaciju Srbije da učini nešto korisno za nas. Kažu da su isti ti ljudi kasnije satima čekali na Trgu Republike one koji vode našu našu zemlju da javno daju svoj glas i tako animiraju građane da učine isto. Uzalud. Obećanje je ludom radovanje. Srbija nije stala iza ovog projekta.
Nakon prvog svetskog rata prof.dr Arčibal Rudolf Rajs, u svojoj knjizi o Srbima, napisao je da su nam političari najgori brend. Kako je bilo onda, tako je ostalo i danas. I dalje grcamo u blatu mučeći se da patentiramo jedinstvenu ponudu kojom bi svetu ukazali na nas.
Rumuni godinama privlače strance nudeći im nezaboravne ture po lokacijama na kojima je boravio čuveni grof Drakula. U Kanadi, deca u osnovnoj školi uče o njemu i znaju gde se nalazi Rumunija.
Poslednjih godina Crna Gora uspešno reklamira svoje plaže na najvećoj evropskoj televiziji. Lepote Lovćena, Prokletija i jadranske plaže svakog dana mame turiste sa TV ekrana pozivajući ih na nezaboravno “Montenegro” letovanje. A ja se pitam samo jedno – šta je srpski brend, onaj po kome bi ceo svet znao da nas ima?
Egzit, Guča, splavovi, noćni provod ili…?
A onda se setim još jedne prokockane šanse i čuvenog reklamnog spota na CNN-u u koji su mnogi proglasili najvećim marketinškim promašajem. A kako i ne bi bio kada se u njemu prikazuje Rumunski deo Dunava, a reklamira se – Srbija ?!? Pola miliona evra, koliko kažu da je koštala ta reklama, bačeno je bespovratno u vodu, a turizam koji su mnogi isticali kao našu veliku šansu – odplovio je Dunavom na onu drugu stranu.
Nekada smo imali jednu od najboljih škola košarke koja je dugi niz godina bila poznata i priznata u svetu. Moja generacija odrastala je uz Paspalja, Danilovića, Divca, Đorđevića i zlatne momke jugoslovenske košarke. One koji su umeli da maestralno nadigraju na parketu i najjači “Dream team”. Danas je naša košarka samo odličan biznis za punjenje nečijih džepova, jer je ostala u zatvorenim i uskim krugovima. I niko se još nije zapitao kakva bi sudbina srpske košarke bila da su u Srbiji napravljeni košarkaški kampovi koje bi vodili oni koji imaju znanje, a ne dobru vezu ili da je škola košarke postala deo srpske turističke ponude?!
Vlade Divac je živi brend Srbije po kome nas znaju širom planete. Idealan ambasador koji bi odlično mogao da promoviše Srbiju u Americi. Međutim, mi i dalje verujemo da smo velika zemlja i da nam veličina poput Divca nije potrebna!
Dragan Stojković Piksi izgleda više vredi japancima nego nama. I umesto da smo umeli da iskoristimo njegovu mega-slavu kako bi reklamirali Srbiju u svetu, mi smo velikog Piksija vratili u zemlju da obavlja poslove sportskog ćate.
Mnogi drugi sportisti koji su godinama donosili u Srbiji medalje na svojim grudima i ponosno pevali srpsku himnu pred celim svetom, od nas su dobili jedino nacionalnu penziju.
Vrhunskog srpskog plivača Milorada Čavića naterali smo da ode u inostranstvo kako bi našao uslove za trening. Novak Đoković proslavio je srpski tenis u svetu. Ali,čak ni on nije krenuo u osvajanje teniskog vrha iz Srbije !
Plavi delfini su nekada, svojom brilijantnom igrom u bazenu, punili naša srca srećom i ponosom na to ko smo. Danas, sav taj entuzijazam u igri za reprezentaciju – nestao je netragom. Zlatni momci srpske odbojke nedavno nisu uspeli čak ni halu da napune u kojoj su igrali Svetsku ligu i ubedljivo dobili Amerikance. Brilijantna igra pala je u vodu pred praznom halom sportova. Gledajući ovaj meč, došla sam do poražavajućeg zaključka da više ima navijača na bilo kojoj hokej utakmici nekog kanadskog koledža. Tužna slika našeg sporta.
Šezdesetih godina 20. veka, Srbija je bila jedan od najmoćnijih izvoznika prepečenice. Šljivovica je tada mogla da se kupi čak i u Australiji, Kanadi i SAD-u. Stara porodična prijateljica iz inostransva mi je nedavno pričala kako se u to vreme srpska rakija ovde pila umesto vode. Danas, svoju šljivovicu patentirali su Česi i Nemci, a od naše – nema ni traga. Niko je se više i ne seća. „Manastirku“, „Pelinkovac“ i „Vranac“ registrovali su Nemci, a nezvanično saznajem da se rakija pod nazivom „Karađorđe“ prodaje kao proizvedena u Francuskoj?!
Sarma je oduvek bila srpski tradicionalni specijalitet, istina orjentalnog porekla. Nema veselja, proslave ili ispraćaja u vojsku, a da sarme nema na stolu. Nema srpkinje koja ne zna da zamota sarmu tako da se sa njom mogu i deca igrati,a da se ne raspadne. Međutim, danas se naša sarma nalazi na meniju restorana u Kvebeku kao „cigareta u kupusu“. I kada upitate kuvara odakle dolazi ovaj popularni specijalitet, on će Vam zadovoljno reći – iz njegove zemlje Rumunije?!
Slovenci su nas takođe preduhitrili i uzeli nam ono što je oduvek bilo naše. Kao svoj proizvod zaštitili su – ajvar. Isti onaj koji je godinama punio naše kuće kao tradicionalni srpski specijalitet pripremljen za zimu.
Nedavno sam na nekom portalu čitala diskusiju o srpskom jeziku i ćiriličnom pismu koji lagano izumiru. A onda pre neki danu nekim dnevnim novinama izašao članak o tome kako je 80% naših osnovaca – nepismeno! Najnovija istraživanja pokazalu su da su pismeni radovi osnovaca u Srbiji nečitki i prepuni stranih reči!
Kažu da svaki treći učenik greši u korišćenju velikog slova, jedna petina đaka svoje rečenice ukrašava simbolima, a isto toliko osnovaca greši u pisanju sastavljenih i rastavljenih reči. Danas sam tražila informacije o Guči, najvećem muzičkom festivalu trube u svetu i slučajno pronašla reklamu za film “Guča”. Šokirala sam se kad sam shvatila da je ceo film sinhronizovan na – nemačkom!
I pored činjenice da nam jezik izumire i da osnovci ne znaju ni da se potpišu kako treba, mi nismo ništa učinili kako bi smo zaštitili svoj maternji jezik. Nemci godinama štite svoj jezik sinhronizujući sve filmove koji nisu na nemačkom jeziku. Čak su i indijanci i čuveni Vinetu “progovorili” na nemačkom, a Srbija i dalje negira pravo stanje stvari. Emir Kusturica koji je proslavio našu kinematografiju, nekome je zasmetao svojim povratkom na Mokroj Gori. I umesto da stanemo uz njega i branimo svoje pravo na jezik i kulturu, mi pišemo peticije i smišljamo afere dok naša truba svira na – nemačkom.
Vremena se menjaju, svako brani svoje, a mi još uvek grcamo u blatu sanjajući o “velikom srpskom brendu”. Forsiramo noćni život Beograda, splavove, kič i šund sa ružičaste televizije ne shvatajući da mi nismo ono što mislimo da jesmo, nego smo ono što drugi misle o nama. Onakvi smo kakvima nas svet prihvata. I ne treba da čudi što je svako od njih prisvojio nešto naše, jer mi sami nikada to “nešto” nismo umeli da sačuvamo od drugih. Od turizma, preko sporta i kinematografije, pa sve do tradicionalnog srpskog kulinarstva, nizali smo poraze dozvoljavajući drugima da godinama bahato otimaju od nas.
I ono što smo imali, oterali smo od sebe bez imalo svesti o njegovoj vrednosti. Drugi su, izgleda, bolje shvatali od nas. Tako je i Đavolja varoš nedavno postala još jedna u nizu propuštenih šansi i ko zna koji po redu primer naše neažurnosti da konačno komunizam, bahatost, korupcija, droga i rat ne budu jedine asocijacije na našu zemlju.