Čini mi se da nema veće muke nego kad se čovek nadje sam pred belim listom papira i pokušava da nešto smisleno napiše. Tako i ja ovih dana, muku mučim sa pisanjem. Glada ova bela praznina mene, a boga mi gledam i ja nju, i u situaciji pomanjkanja sadržaja, jer su u većini slučajeva sve priče kod nas davno ispričane, vratih se na staro dobro pismo.
Priznajem dugo nisam napisala ni jedno pismo, a možda je trebalo, bilo poželjno, čekano ali nenapisano, a onda tragajući zašto, sve češće mnogi pa i ja medju njima, zanemaruju pisanje pisama i zašto se sve teže ljudi odlučuju da svoju intimu iznesu na svetlost dana u arhivi bloga, pronađoh odlične blogove na temu pisama Pismo i Ljubavna pisma, čemu? i reših da i sama napišem blog o njima. Ali ne o običnim pismima već o onim pomalo zaboravljenim, namirisanim, prepunih neke tihe sete, romantike, sročenih tako da zagolicaju maštu i taknu neka tanana i usnula osećanja.
U surovom materijalnom svetu u kome se ugled, moć, slava, položaj a zašto ne reći i ljubav vrlo često meri konkretnim stvarima postoji jedan neopipljiv dar, koji ponekad govori više od bilo kog predmeta, koji se može videti ili držati u ruci. To je poklanjanje samoga sebe, davanje svoje prisutnosti. Biti prisutan, makar i kroz pismo, kada ste potrebni svojoj voljenoj osobi, predstavlja najlepši poklon i na najlepši način izražava ljubav čiji je primarni jezik darivanje sebe samoga.
Kako nekom udaljenom dati sebe, ako ne pismom.
Bilo kako bilo, ljudi su oduvek pisali pisma. Promenilo se jedino sredstvo pisanja, pa umesto mirišljavih stranica ispisanih elegantim potezima pera danas pisma sve češće stižu - e-poštom i sms-porukama, ali osećaj koji ljubavna pisma prožima, reći će mnogi, ostao je isti. Svrha pisma je da prenese poruku ljubavi, inicira, održi i ojača vezu ili jednostavno pokloni neka svoja intimna razmišljanja. Napisati da ga/je volite, da je centar vašeg sveta, da ste ga/je oterali iz svog života iz ko zna kakvog razloga ili još bolje napisati da ga/je volite, mnogima je lakše napisati nego reći. Staviti na papir svoja osećanja je jako dobro za onog koji piše i to iz nekoliko razloga: olakšate sebi, jer ono što napišete jesu vaša osećanja kojima se možete vratiti i analizirati s vremena na vreme, pismom ćete pokazati dragoj osobi da mislite na nju, da vam je stalo, da s njom podelite svoju tugu, strahove i snove i potražite utehu ili ohrabrenje.U pismu možete preneti strast, ljubav, ljubomoru, zabrinutost, vernost, potrebu, čežnju...
Šta razlikuje ljubavno od običnog pisma?- ljubavno pismo se čeka, sa nestrpljenjem se otvara i čita uzburkanog srca, rumenih obraza, s čudnim osećajem treperanju u stomaku i čita kada smo sami, kako nas niko ne bi uznemiravao u našim nežnim osećanjima. Pismo, čiju svaku reč čitamo iznova, tražeći neko još neotkriveno značenje, pismo koje skrivamo i sklanjamo kako bismo ga ponovno i ponovno mogli čitali.
Ljubavno pismo je za oba pola čin samoerotike, samozadovoljavanja - naročito za muškarce. Žene u pismima uglavnom više maštaju o idealnoj vezi. Ženska ljubavna pisma su po rečima upućenih izuzetno senzualna, prepuna topline i najtananijih osećanja.. Poslati pismo pomalo podrazumeva da se otvara prolaz samom ljubavnom činu ili drugačije rečeno pisati nekom ljubavno pismo znači ponuditi svoju intimu i svoj unutrašnji svet, intimi drugoga.
Zašto ljudi sve manje pišu naročito ljubavna pisma?
Mnogi se danas ustručavaju od pisanja naročito ljubavnih pisama. Razlog za to je najverovatnije strah da pisanje ne bude kontraproduktivno, da sadržaj pisma ne bude dobro shvaćen. Reči mogu da zazvuče drugačije kad se čitaju na papiru ili ekranu. Osoba koja ih prima, može ih tumačiti na sto načina, nekada sa podsmehom i nevericoma da u stvari i ne shvata ozbiljno onog ko je napisao pismo. Oni koji ne vole da pišu reći će da je u pismima vrlo teško uhvatiti sve nijanse osećanja i odgovarajuće ih izraziti. Kad se osećanja izražavaju uživo, propraćeni su tonom glasa, drhtajima srca, gestikulacijom, toplinom pogleda, a velika verovatnoća za uzdržavanje od pisanja je i strah kod ljudi da ne budu odbačeni a njihova osećanja ismejana i pored brižljivo biranih reči. Ali ako su reći prave, iskrene, one mogu povezati osobe do te mere da fizička udaljenost više i nije važna.
Činjenica je da danas sve više ljudi nerado pišu pisma. Poštansko sanduče nam služi uglavnom za račune i promotivni materijal a od lepih, mirisnih pisama, ni traga. A kome i pisati? Drugove iz škole pronašli smo preko FB, sa rodbinom komuniciramo telefonom a šta napisti prijateljima i kolegama, sa kojima se vidite skoro svaki dan? Pisanje pisama zamenile su telefoni, internet ili pak razna okupljanja i druženja. Mladi a i oni malo stariji, danas se upoznaju na raznim internet portalma ili chat roomovima, u kojima su komunikacije svedene na SMS poruke, mejlove, komentare i replike po forumima i blogovima.
Upravo ovih dana bila sam gost na raskošnoj svadbi, gde su mladenci svoje dugogodišnje virtuelno poznanstvo i ljubav započeli upravo na jednom od foruma i tu svoju net romansu i ljubav krunisali brakom u realnom životu.
Na pitanje gostiju "Kako su se mladenci odlučili na brak a da se prethodno nisu uživo poznavali?", novopečeni bračni par je sa lakoćom odgovorio: "Voleli smo se preko neta - pisanjem". Na to je jedan od najstarijih gostiju, inače osvedočeni "Don Žuan" u realnom životu i ponosni miljenik mnogobrojnijh žena, šeretski govorio: "Ja sam svoje ljubavi vodio, uz treperavu svetlost sveća, uz opojna vina, dobru večeru, na mirisnoj postelji, omamljen raskošnim parfemima a ne tipkajući na mašini u polumračnoj sobi".
Mnoge zvanice su zatim dale prigodne savete novopečenoj domaćici, tipa "čim ti suprug zatraži ručak a ti očas posla pronađi neku sličicu, prelepo aranžirane hrane i pošalji mu preko servis službe kako bi se voljeni izborio i dalje divio tvojim kulinarski umećem, a za godišnjice najisplativije je da obiđete nekoliko turističkih sajtova, razgledate panoramu i to sve u 360 stepeni, recimo Ria
ali šalu na stranu, vratimo se pismima
Šta sa onima koji su i dalje ostali privrženi rukom pisanim ljubavnih pisama? Jesu li oni zastareli u ljubavnoj komunikaciji? Mogu li fontovi zameniti rukom pisana slova, gotovo krasnopisom, na namirisanom listu papira, prepisivani i ispravljani nebrojeno mnogo puta pre konačne verzije, koji nosi ne samo poruku najdubljih tananih osećanja već i delić sebe ili se ta osećanja i untrašnji svet nečijeg bića mogu proceniti i izraziti na osnovu, neko će reći, sterilnog pisanja i dobovanja nemirnih prstiju po tastaturi?
Svako vreme nosi svoje prednosti ali i mane, pa tako i ljubav preko žice, preko tastature i monitora ima smisla i pravog objašnjenja samo onima koji su je na neki svoj način i doživeli a ako imaju sreće i ostvarili.I za kraj šta reći osim pišite, jer možda su neki željni baš vašeg pisma i nije važno da li je pismo pisano rukom ili na praznom net "papiru", sve jedno je, bitno da je od srca.