Čitajući današnje izdanje lista “Danas” u želji da nadjem članak mojeg prijatelja i našeg kolege blogera Milana Karagaće (“Dijalozi”) naišao sam na dvije vijesti koje su mi pokvarile današnje “eu-forično” raspoloženje.
Prva vijest : Ekonomija - Pomera se granica za odlazak žena u penziju
U okviru reformi penzionog sistema koje sprema Vlada Srbije (u saradnji sa MMF ) jeste ukidanje beneficija ženama za raniji odlazak u penziju (po stažu i godinama života ).
Žene će tek tada postati „ravnopravne“.
Nije precizirano hoće li ta operacija biti jednokratna ili u više faza..
Kada je u pitanju ukidanje beneficija, najavljuje se da vojnici i policajci neće moći da idu u penziju sa 50 godina života i penzijiom u visini posljednje plate.
Doprinos za tzv. beneficirani staž se mora znatno povećati..
Na potezu su žene... Bio bi red da ih čujemo...
Kiša zna da natera čovek da se uvuče u sebe. Dok nemilosrdno pada, pokazujući svoje moći i potrebu za padanjem, sa njom pada i čovek ili se rastapa iznutra ne dozvoljavajući da negde probije, prokapa. Pad može da znači i podizanje. Kiša zna da izazove setnost, ali i radost, zna da pomeša jedno sa drugim, što bi moglo da se razume kao rastočenost trenutka. Da li je neophodno da se shvati zašto kiša pada baš onda kada nama ne odgovara, kada nam je stalo do sunca ili to priroda čini u dogovoru zaobilazeći čoveka. Kiša je uglavnom dobročiniteljska, nadoknađuje rezerve vode, pomaže rastinju da izdžiklja, da se održi ta namera, da se čovek održi, da ne bude usamljen. Apsurd!?
Los dan dolazi kao glasnik zla koje orgija na nekom drugom mestu. Odjeci sto dopiru do mene donose teskobu i bes, frustraciju i opstu mizeriju. Od loseg dana se ne moze pobeci - njega treba preziveti.
Krstovdan iliti Vozviždanije časnog krsta (to mu je valjda zvaničan naziv) pada 27. septembra. Iako je to praznik usko vezan uz post, u našoj pravoslavnoj papazjaniji i nelogičnostima kojima obiluje praktikovanje vere kod običnog sveta, povezan je sa vašarom, jednim zbitijem ispunjenim pečenim prasićima i drugim bravima, glasnom muzikom i penjanjem po astalima, pripitim teturanjem do vrteški i vrštanjem sa isith.
"Ništa na svetu nije tako dobro podeljeno kao zdrav razum, jer svako misli da ga ima dovoljno"
R.D.
Jesam li vam vec pisala o Mancesteru? Nikad mi ranije ne bi palo na pamet da zivim ovde. Mislim, kisa pada svaki dan, grubi severnjaci piju do samounistenja i cvrsto se drze svoje mucenicko-radnicko-depresivne tradicije. Da se oni pitaju, centar grada ne bi nikad bio regenerisan. Druga Internacionala bi i dalje radila, od novotarija, jedino bi "Hacienda" bila dozvoljena. ...I "Museum of Science and Industry". To podrzavam.
Na
Ima na britanskoj televiziji jedna igranka pod imenom „Strictly Come Dancing", gde uparuju igrače profesionalce i poznate ličnosti u višenedeljnom takmičenju, na ispadanje.
Jedan nabildovani, popularni lik, prijatnog izleda i osmeha, pre i posle kritike, je na sebe navukao, parafraziram, ovakve reči najveselijeg člana žirija: „Vrlo jako pričanje priče, ....kao bik u sezoni parenja, ... ne čuje muziku, ne vidi partnerku....".
Sa druge strane I. Berlin opisuje i komentariše misli Max Stirnera u kontekstu korena i nasleđa Romantizma. Prvo se dotičem kraja ovog komentarisanja da bih se nadovezao na ovog gore bezopasnog igrača - Stirner je završio život u lundici, časno i konzistentno sa svojim razmišljanjima, kao perfektno miran, bezopasan lunatik.