Ima na britanskoj televiziji jedna igranka pod imenom „Strictly Come Dancing", gde uparuju igrače profesionalce i poznate ličnosti u višenedeljnom takmičenju, na ispadanje.
Jedan nabildovani, popularni lik, prijatnog izleda i osmeha, pre i posle kritike, je na sebe navukao, parafraziram, ovakve reči najveselijeg člana žirija: „Vrlo jako pričanje priče, ....kao bik u sezoni parenja, ... ne čuje muziku, ne vidi partnerku....".
Sa druge strane I. Berlin opisuje i komentariše misli Max Stirnera u kontekstu korena i nasleđa Romantizma. Prvo se dotičem kraja ovog komentarisanja da bih se nadovezao na ovog gore bezopasnog igrača - Stirner je završio život u lundici, časno i konzistentno sa svojim razmišljanjima, kao perfektno miran, bezopasan lunatik.
A pričao je kako je Romantizam u pravu kad pretpostavlja da je pogrešno smatrati kako su institucije večne. Institucije se uglavnom prave kao rezultat slobodne volje ljudi, za dobrobit tih ljudi i onih koji dolaze. Samo se, na kraju, ipak istroše. Kad vidimo da se institucija istrošila treba da je zatvorimo, da bi u nekom trenutku otvorili neku drugu, do čije strukture smo, opet, došli dobrom voljom.
Ovo nije tačno samo za političke, ekonomske, javne institucije, nego i za doktrine. Kao i institucije i doktrine umeju da budu ogroman teret na plećima, zastrašujući lanac koji nas cima nazad ka vidikovcima sa kojih smo mi već, ponekad odavno, prestali da vidimo lepo.
Tako opšte teorije treba minirati, kao mračne forme despotizma koje tvrde da imaju objektivnu vrednost daleko izvan onoga što je izbor običnog čoveka.
Nametanje previše objektivnih vrednosti mimo naše volje ograničava našu slobodu. Preteča svake opšte teorije je predlog opšte teorije, pa bi ono što važi za opštu teoriju moglo da važi i za predloge, pa na kraju i za reči.
Zašto žuto mora da znači isto juče i sutra, zašto je dva puta dva uvek četiri,
Samo, ako ne postoji sistematski simbolizam onda ne mogu da razmišljam. Ako ne mogu da razmišljam onda ludim.
Ovako se završava moje prepričavanje berlinovog prepričavanja stirnerovog razmišljanja na temu romantizma. Romantizma do kojeg nije Stirner bio jedini čovek koji je dobacio. Da nije poludeo tad poludeo bi kasnije od silnih priča. Niče ga nije zaboravio, nisu ni mnogi današnji individualni anarhisti.
Naravoučenije - dok živimo u društu, komuniciramo. Delimo neki zajednički, sistematski simbolizam - to nas čini ljudima. To nas čini normalnim.
Zajednički, sistematski simbolizam, ma kako i on bio fluidan u strukturi na duži rok, mora da ima pomalo iz svih važnijih kategorija.
To uključuje vrednosti. Bez nekih zajedničkih vrednosti nemoguće je razumeti druge.
Iako je i fašizam nasledio dosta od Romantizma pojedincu je dovoljno setiti se ovih zajedničkih vrednosti koje će ga uvek podsetiti da dok je takvih vrednosti do tad je nemoguće tvrditi da će sve biti kreirano od strane tog pojedinca, dok je sve ostalu tu, za lomljenje.
Tako danas imamo liberalizam, tolerantnost, ljubaznost, cenenje nesavršenstva u životu, neko naglašeno racionalno razumevanje samih sebe.
Imamo ljude koji cene nepredvidljivo danas, iako su svesni da sutra mogu da izađu osmuđeni bombom njihove lične nepredvidljivosti.
Uživaju u životu, slonovi koji svako jutro iz svoje staklene radnje izađu sa istim osmehom i radošću sa kojima su u nju prethodno veče i ušli.