Oj, de se toga seti?!
Jes, vala, bilo je i biva i to..
Lepi ti naši običaji, jesu lepi, al neki i baš, onoj, blesavi, al red je red, i svaki običaj ima i zašto se takoj radilo..
Prvo, kad je žena noseća, pa još nije sigurna da jeste, prvo se valjalo da se svako jutro, kad se umiva, u tu vodu za umivanje kapne malo osvećene vodice, od slave il Uskrsa il Božića, šta je već zadnje bilo u kuću. Pa se svako jutro kad se umiva, umije i kaže, "oj, uroci, tam niz potoci, da sam ja sjajna ko u gori
( Tras! )
Po ko zna koji put se saplela o sopstvene nedoumice i prućila se svom dužinom uzaludnih pokušaja po hladnoj ledini realnosti.
( U redu je. )
( Ništa strašno. )
( Ni prvi, ni poslednji put. )
Dok on nije došao u naše odelenje, ja sam bila najbolja učenica. Nije mi bilo lako, bila sam kako se onda govorilo, dete iz radničke porodice. Mama mi je bila domaćica a tata je radio kao radnik u Fabrici kablova. Imala sam još dve sestre i tri brata a živeli smo sa nekoliko porodica u baraci koja je ostala posle izgradnje jedne stambene zgrade. Nas toliko u tri malene prostorije, bože kad se setim, nisi mogao da se okreneš a da se ne sudariš sa
Lokalnom Moćniku : ....možeš da nas pljačkaš - što i radiš - svaki dan i svaki sat - ali Njega ti nećemo oprostiti. Pare uzmi, Legendu ne damo....čisto da znaš, skote.
Mnogi će Vam posvedočiti da je SFRJ, kao neko zdravo
Neka sećenja na Boljevac...
Čitam blog Aleksandra Stošića,Ponosni što su Boljevčani
...(ni) nebo (nije) je granica ...
nebuloza 1 ... ? 2 ...?
Ovako je to u priči ( mašti ...
«Tata je zaspao sad možemo slobodno da pričamo.... Šta si ti Laki hteo da predložiš? (Aksentije)
Početkom osamdesetih dok je radio "Dinu", Linč je nacrtao jedan kaiš stripa od četiri kadra koja su gotovo identična: dan, drvo, kuća, dvorište, ograda, u daljini fabrika iz čijih visokih dimnjaka kulja dim i u dvorištu jedan crni pas vezan lancem koji zateže do pucanja, toliko bijesan i napet da uopšte ne može da spava, da jede, samo može da reži i to jedva. U kući žive vlasnici psa, Bil i Silvija, i strip se bazira na njihovim komičnim dijalozima u oblačićima pri čemu sadržaj crteža ostaje uvijek isti. Tri kadra dana, u kojem Bil i Silvija (eventualno) nešto progovore, smjenjuje poslednji, četvrti identičan kadar noći u kojoj svijetle polumjesec i upaljeno svijetlo u kući što se probija kroz prozor u dvorište u kome je pas konstantno napet, zategnut i bijesan i tako... sve ispočetka. Linč je strip nazvao "Najbjesniji pas na svijetu" ["The Angriest Dog in the World"] i objavljivao ga je jednom sedmično u "LA Reader"-u tako što bi svakog ponedeljka telefonirao redakciju i diktirao im novi dijalog koji bi oni potom upisivali u oblačiće i tako punih devet godina (od 1983-1992).
Početkom devedesetih, ne povratile se iz bezbroj razloga, puj, puj, puj, Beogradom je saobraćalo od pedeset do sedamdesetak krntija pod firmom, ne Krstić i sin, nego GSP. Na svakoj stanici su se stvarale saborne gužve, čekalo se i po sat vremena a kad bi se autobuska ruina, nakrivljena i bezoblična najzad dokoturala, jedino bi ti bacač plamena omogućio da se ufuraš u nju. Šipak pun koštica je samo blaga metafora spram nekoliko hiljada jedvadišućih, znojavih, bez obzira na godišnje doba, zgužvanih i tesno jedno uz drugo pribijenih, u usta, nos i oči dišućih, prdećih i smrdećih srećnica i srećnika, koji su tog dana ostvarili svoj životni cilj, biti u autobusu!