Odlomak iz romana “Savršen antitalenat za sreću”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021/2022.
Tačno tri meseca i devetnaest dana po Ana Marijinom nestanku, na vratima moje kancelarije pojavio se vitalni starčić, s tankim, negovanim brčićima, na pragu osamdesetih, u iznošenim cipelama i prilično pogužvanom, dva broja većem kariranom sakou kog je, očito, oblačio samo za specijalne prilike. U desnoj ruci nosio je prvo izdanje mog Bicikliste, a levom, čvrsto ga stežući za plastičnu ručku, cimao ogroman tamnocrveni kofer na točkiće, koji je do četvrtog sprata dovukljao pešice (iako je zgrada imala lift), što sam rekonstruisao po lupnjavi sa stepeništa koja je, poput zvučne prethodnice, najavila njegov dolazak:
– Jeste li vi Igor Basarić?
– Da, izvolite...
Kupio sam neki organski
multivitaminski sok za koji znam da će me
zasititi narednih nekoliko sati,
seo preko puta gej / lezbian doma
za stare ljude.
Ceo lobi im je u staklu.
I sede 3 lika od minimum
80 godina,
jedan drži masku za kiseonik a
pored njega boca.
Drugi u kolicima.
Treći je najvitalniji, žilav
i vidim da nešto brblja.
Onda ugledah šahovsku tablu u koju pokazuje
žilavi, nervozan jer ova dvojica
ne povlače poteze. A ova dvojica
se zagledala
AleXandar Lambros
U svakoj profesiji sloboda je let na par hiljada metara visine. Pad takođe ima ubrzanje slobodnog, ako niste uložili mnogo rada, i ako nemate ono malo sreće koliko je potrebno. Život slobodnih umetnika je posebna priča.
I stigosmo do kraja ovog dela knjige. Poslednji deo poslednje glave.
Izgleda da je Tis zaboravila da ne živi sa njima pa je stala tek na merdevinama za ulaz. Pošto je Kju sa Asgardom odveo decu na neko jezero sa druge strane Astara, Tis stade neodlučno. Napovilne je zbunjeno pogledaše.
- Pa penji se gore, možeš da prespavaš kod nas. Ima i u našoj kući nešto da se popije. Kao da bi ti bilo prvi put... - reče joj Frija, pozvavši je trapavom gestikulacijom rukom.
- Neka, drugi put. Vas dve ste zajedno i ja bih samo smetala zabavi. Znate da to nije moj najomiljeniji oblik ljubavi. - odgovori belokosa vila.
Zamišljam lice prodavca u podrumu pića
dok stara majka spušta flašu travarice na pult i plaća sitnitnom
a ja zveram u podne pločice
i potvrdno klimam glavom
- Jeste, komšija ; O njoj sam ti pričao …
U nju svako veče ulazim zatvorenih očiju
nakon pola sata nabiflavanja u wc-u
i puštam je da me ljubi po vratu tim sasušenim usnicama
koje su nekada vikale - Sloboda narodu!
dok trnem okružen sopstvenom sramotom
i trpim njene krte nokte na poraženim leđima.
Krv kaplje po posteljini.
Jebem
AleXandar Lambros
Završetak ikonoboračke krize označio je prekretnicu i nov polet ukulturnom razvitku Vizantije. Nakon dugog perioda unutrašnjih previranja i razračunavanja sa islamskim Istokom i romano-germanskim Zapadom, Vizantija je ušla u period relativne političke stabilnosti u kome su do punog izražaja došle njene osobine kao carstva grčko-hrišćanske kulture. Bilo je to i doba u kome je raskid Carigrada i Rima bio konačan i, vreme će pokazati, neopoziv.
Moja divna drugarica, prijateljica, rod rođeni, pre neki dan dok smo pušili ispred Narodnog Muzeja posle razgledanja izložbe Jana Fabra i čekajući moju bolju tričetvrtinu da izađe, videvši me sa štapom, pitala me je da li je to toliko ozbiljno? Odgovorio sam joj da su me stavili na listu za ugradnju veštačkog kolena. Ajao, rekla je ali ako će ti biti bolje onda uradi to. U to izađe moja bolja tričetvrtina. Izljubiše se i zagrliše. Raspričasmo se, pridružiše nam se deca pokojnog nam prijatelja, prelepi, visoki, brat i sestra. Kad oni odoše naiđe i žena