U svakoj profesiji sloboda je let na par hiljada metara visine. Pad takođe ima ubrzanje slobodnog, ako niste uložili mnogo rada, i ako nemate ono malo sreće koliko je potrebno. Život slobodnih umetnika je posebna priča. Pa ipak, umetnost mora imati svoju punu slobodu. Svet je mahom odavno "oslobodio" svoje umetnike. Samo ćete kod nas sresti balerine u stalnom radnom odnosu, glumce na neodređeno vreme, pevače doveka. Radi se o sistemu koji ubija kvalitet i svaku kompeticiju, odnosno uljuljkava, i na kraju urušava umetnički proizvod.
U Srbiji je važna diploma. Samo sa diplomom i ugovorom za ceo radni i umetnički vek, možete biti uspešni umetnik. A onda penzija, pa ako ste na liniji, i nacionalna penzija... Već par stotina kilometara odavde, realnost je drugacija. Umetnik je onaj koji stalno uči i otkriva, koga svako sledeće delo ili predstava tek potvrđuju.... U trenutku dok još odzvanja aplauz i telo se opušta od velikog grča, već je počela nova trka za inspiracijama i audicijama. Raditi na sebi, i biti stalno u poziciji osluškivanja, očekivanja i kreiranja, nije ni malo jednostavno, ali je konstantno pomeranje i jedna vrsta naizgled opuštene, a ogromne odgovornosti, ono što Umetnost podrazumeva.
Postalo je nezamislivo da čujete da je neki igrač ceo svoj vek proveo na jednoj sceni! Ali je postalo itekako normalno da igrači besprekorno govore po pet svetskih jezika i da sa njima možete razgovarati o svemu. Vreme lepih i nemih, fizički sposobnih i potpuno neobaveštenih, odavno je za nama.
Nekoliko metara od Nacionalnog teatra u Londonu, jedan glumac je prodavao hot-dog. Danas igra naslovnu rolu u hit predstavi tog teatra (glumac Rufus Hound, produkcija One Man, Two Guvnors), ali ne odbacije mogućnost da će opet čekati na ulici na svojih pet minuta... Ni jedan baletski igrač u Madridu, Atini, Amsterdamu nema ugovor koji traje duže od jedne sezone ili 10 meseci, ali su svi nasmejani i u punoj formi. Surovo zvuči, pogotovo ako ne zavisi samo od talenta, već i od toga koliko instrument želi da vas čuje, koliko ste mogli da vežbate, vidite, saznate, da li ste mogli da promenite adresu, život....
Naravno, čitav odnos prema slobodi zavisi i od načina na koji se sloboda servira. Ako neko kao mali nauči da je potrebno stalno dokazivanje i otkrivanje, onda će i sve rizike znati da nosi na svojim leđima.
Kod nas institucije kulture propadaju. Sistem ne postoji, da bi ga neko okarakterisao lošim. Produkcija tone, a umetnika imamo za tri Srbije... Za one mlade, nema uopšte prostora. Možda je to surovije, od svega ovoga prethodnog... Pogotovo kada su u pitanju igrači, kojima je rok trajanja utisnut na ambalaži.
Ko će imati hrabrosti da najavi fajront, zatvori radnju, i krene od početka? Da li postoje čarobnjaci koji mogu da zaustave ubrzanje naseg (pro)padanja?