U Vujaklijinom Rečniku stranih reči i izraza, pod odrednicom mistifikacija, piše: n. lat: Mystiffication, Obmanjivanje, obmana, prevara, zbunjivanje, književna prevara, književna prerušenost. Na Vokabular, beta, od reči do reči je prepisan Vujaklija.
Iako u osnovi jeste neka vrsta prevare, obmane, mistifikacija je dobila i svakog dana dobija sve više varijacija i širi se neviđenom brzinom! Primera je tušta i tma i bilo bi iluzorno da ih ja ili neko drugi klasifikuje, poređa, podeli po sličnostima i tako šta.
Skoro sam posle duže vremena ponovo čitao Čas Anatomije Danila Kiša. Danilo se u Času na najkonsekventniji, precizan, analitički, i nadasve duhovit način obračunava s polutanima i mediokritetima akademskih i književnih titula, crtajući im i demistificirajući sopstveni rad/delo ali i njihov kvazi naučnokniževni pristup istom! Po ko zna koji put, iznova sam uživao čitajući Danilove rezove mentalnoknjiževnim skalpelom! Ovo a propos Vujaklijinog: Književna prevara, književna prerušenost!
Udariš kašikom u šerpu i čuješ zvuk. Zvuk proizvodi i cvokotanje zuba u zimskom periodu i opaljen šamar, udarac glavom u zid (i spoljašnji i unutrašnji zvuk), zvuk klepetuše, crkvenog zvona, nepotrebno je, čak besmisleno, pominjati zvukove koje proizvode instrumenti, zvuk šume, polja, reke, pa delikatni zvuk tišine! Život nam prolazi, od rođenja
Ne bih da vas zamaram pričom o tome kako sam pronašao ovaj Borhesov tekst, koji do sada a pročitao sam sve što je kod nas, mislim i na bivšu nam domovinu, objavljeno, ni u jednoj od tih knjiga nisam našao. Imam neverovatna iskustva sa knjigama! Čudni su i misteriozni putevi knjiga i književnih dela. Davno, zaista davno, neko je zaboravio da mi vrati tada za nas kultnu knjigu, Heseovog Stepskog vuka. Ili je prosto ukrao. Bilo je to vreme kad smo razmenjivali knjige i ploče. Prolazile su godine, ja sam često mislio na Stepskog vuka, sve dok dvadesetak godina kasnije odjednom dobih snažan poriv da uđem u (nekadašnju) Knjižaru/antikvarnicu u zgradi SANU, sećate se - ugao Knez Mihailove i Đure Jakšića.
Kenguri sumnje,
Obrnutim redom,
Konzerve nežno otvaraju....
Onomad, ima tome, na FB se po ko zna koji put povlačilo ime i delo, bolje reći iščupci iz dela, Miroslava Mike Antića. Nisam sklon da se u takve rabote uplićem, FB mi služi da pročitam raznorazna obaveštenja i objave o izložbama i predstojećim događajima u glavnom gradu ove jadne države a i šire, da sretnem nekog od mojih prijateljica i prijatelja ali tog puta nisam izdržao, postavio sam crno belu fotografiju sa otvaranja moje samostalne izložbe slika u Malom Likovnom Salonu u Novom Sadu 1980 godine. Bez ikakvog komentara. U centru fotke nalazi se Mika u svetlom
Uveren sam da se Ivan Ivanji neće naljutiti što sam preuzeo njegov naslov kao i deo obimnog članka objavljenog u Vremenu broj 1274 od 4.juna 2015 godine.
Na strani broj 30 pod podnaslovom KRIK U MOJE IME, Ivanji piše: Celi naslov onog što smo videli glasi: Nevidljivi spomenici – priručnik za čitanje grada – dokumentarna predstava o sećanju na Drugi svetski rat, antifašističku borbu i holokaust u Beogradu. Prvi utisak je da je poruka strašna, doslovno se kaže da nismo ponosni na naš grad, gde su spomenici nevidljivi, nismo ponosni
...zato što je smrt u pravom smislu reči sveopšti i nepobitni događaj: jedino u što smo odista sigurni - iako ne znamo dan i čas, zašto i kako - jeste da moramo umreti. U tom pogledu, smrt izgleda radikalnija od života.
Nije li značajno to što u Francuskoj postoji Institut za život ali još ne Institut za smrt? Treba se setiti upozorenja koje je dala Gospođa de Sevinje u svom pismu od 23. Februara 1698: Kakvo
Na otvaranju moje izložbe 10. Avgusta 2010, u Galeriji Lukijan Mušicki u Temerinu, moj prijatelj Miloradkakmar je pročitao svoje divno sočinenije:
Žena, otisak svesti, unutrašnjeg nemira i smirenosti prstiju.
Žena, mesečina na vodi, moćnica da ukroti svetlost i sve boje upije u sebe.
Žena, kap znoja na grudima čiji trag uznemirava utrobu i ukazuje na izvor.
Žena,
Još nije ali kako je krenulo, lako mogu da se obistine Brankove reči i u mom slučaju! Nisam Mizantrop niti nekakav drugi trop, imam prijateljice i nesto malo prijatelja, volim da razgovaram s njima, umem, i to dobro i sabrano da slušam, sto je priznaćete retka osobina u ovim predelima. Ali!