Siboney je sve do nekog trenutka tridesetih godina prošlog veka bio malo naselje nadomak Havane, sa imenom koje označava jedan od naroda pretkolumbovske Amerike. Kako se grad širio na zapad, Siboney je postao zanimljivo mesto za gradnju zato što je samo nekoliko stotina metara od vode, a istovremeno u svom većem delu pomalo uzdignut tako da manje plavi kada se more izlije u kišnoj letnjoj sezoni. Prostor za luksuznu gradnju polako je ponestajao u krajevima bližim centru grada, kao što su Vedado i Marianao, i po Siboneyu počele su da niču vile.
Na vodi, u blizini Siboneya, otvarali su se socijalni klubovi za elitu, Marina Hemingway takođe nije bila daleko, i nouveaux riches predrevolucionarne Havane naseljavali su se tu sve više i više, naročito u godinama neposredno pred revoluciju. Prava prigradska idila - svuda se moralo ići automobilom, ali to nikome nije smetalo. Dominantni arhitektonski stil Siboneya odslikavao je, i odslikava, vreme ekspanzije, sa vrlo jakim uticajem visokog modernizma, zaljubljenošću u beton, oštre ivice i gole forme. Oštre ivice i gole forme - to gotovo zvuči kao neka čudna vrsta metafore za Kubu kakvu je Juanov deda napustio.
Ulice u Siboneyu, kao i u većem delu Havane, bile su obeležene brojevima. Juan Berasategui sećao se mape Havane koju je video u Miamiju, na kojoj su mnoge ulice, čak i na periferiji, imale imena. Mapa je sasvim različito izgledala od turističke mape koju je dobio ovde, u Havani, da se lakše snađe. Isto mesto izgledalo je toliko različito na te dve mape da se pitao ono što ga je mučilo od početka, od ideje da dođe ovamo, ali i dublje u prošlost, od rođenja: mogu li se dva nivoa kubanske stvarnosti, koja se bave istim mestom, preklopiti i postojati zajedno, u istom kontinuumu?
Svaka zemlja ima svoju emigraciju, i svaka je specifična, ali kubanska zajednica u Miamiju (mada zajednica verovatno nije prava reč) predstavlja jedinstveni primer potpunog ideološkog raskida i, istovremeno, emotivnog neraskidanja sa maticom, koji jedinstvenim čini što je do najsitnijih detalja pohranjeno sećanje na predrevolucionarnu ili, još bolje, metarevolucionarnu Havanu. Ovo uključuje paralelne mape grada sa starim nazivima ulica, katastarske knjige sa tačnim popisima imovine, i, verovatno najvažnije, stalno podgrevanje mita o povratku. Kubanci u Miamiju (neki, mnogi) uporno odbijaju da se odreknu ideje da su oni sad stanovnici Sjedinjenih Država, i da je to to. Njihova Havana je grad u mašti koji je napravljen kao slika u ogledalu Havane u kojoj su živi ljudi, u kojoj se maše zastavama za revolucionarne praznike i čeka u redu za pirinač.
When dealing with ideology it is always necessary to ask not only what it expresses but what it represses. (Robin Wood: Personal Views)
Club Leu je studentski klub koji se nalazi na spratu jedne od zgrada Politehničkog univerziteta, u Bulevaru Iuliu Maniu, u Bukureštu, tamo gde prestaje širi centar grada a počinju da se prema Zapadu rastežu nepregledna naselja ružnih osmospratnica i sličnih solitera, izgrađenih u doba realsocijalizma i za doba realsocijalizma. Ako niste student Politehničkog univerziteta, vrlo su male šanse da ćete Club Leu lako pronaći čak i ako dobro poznajete grad. Usudio bih se reći, čak i ako znate njegovu adresu.
Pitanje koje se takođe može sasvim legitimno postaviti jeste zašto bi bilo ko i hteo da pronađe Club Leu pored mnoštva lepših, atraktivnijih, zanimljivijih i elegantnijih barova, klubova i pubova koji su se namnožili po glavnom gradu novopridošle zemlje Evropske unije. Odgovor na to pitanje mogao bi se verovatno, gotovo u vidu izgovora, pronaći u činjenici da se, po zakonima urbane geografije, na svakom javnom, ili čak polujavnom, gradskom prostoru ljudi iz ovih ili onih razloga zatiču, i da je lepota gradskog života baš u toj nepredvidjivosti kretanja miliona tačkica na ljudskoj mapi grada. Tako jedna tačkica, koja je imala logični, rutinski pravac kretanja, odjednom ga promeni i nađe se na neočekivanom mestu, za koje ni sama nije pretpostavljala da bi joj jednoga dana moglo biti odredište.
Jednog vrelog i prašnjavog tropskog popodneva moj kubanski poznanik (recimo da se zove Hugo, imena ponekad pomažu da priča lakše teče) i ja prolazili smo kolima kroz Marianao, čija je 114. ulica, glavna saobraćajnica koja zapadni deo Havane povezuje sa aerodromom, još uvek bila sveže okrečena za Samit nesvrstanih, tog u svetu zaboravljenog i marginalizovanog pokreta koji još uvek zauzima vrlo važno mesto u kubanskoj spoljnoj politici. 114. ulica podsećala je na pozorišne kulise. Pošto su tuda prolazile gotovo sve delegacije Samita, sve oronule kuće u njoj sveže su okrečene u živopisne boje - zelene, žute, plave, sve zamislive. Naravno, čim se sa glavne ulice skrene, decenijama stari i ofucani, nekada beli malter, odvaljuje se sa onoga što je ostalo od zidova. I tu, ipak, ljudi stanuju.