Bogalji imaju nešto tako dirljivo/Bogalji imaju nešto zavodljivo/Kad vidim tako nekog bogalja/Moje zlatno bečko srce/Toplota i bol savlada. (André Heller i Helmut Qualtinger: Das Krüppellied)
Ključni trenutak, početak mog dijaloga sa Bečom, bio je prvi put kada sam sa Grabena skrenuo na Kohlmarkt i ugledao Michaelerplatz u pozadini. Teško da postoji mnogo ljudi koji se ne bi složili da je to spektaktularan urbani pejzaž kakav se retko viđa. Lepe zgrade i skupe prodavnice Grabena, Kohlmarkta i Michaelerplatza služe kao tunel koji je tu da pojača efekat grandioznosti Hofburga, čiji se jedan od ulaza nalazi na Michaelerplatzu. Ne znajući šta da očekujem, mada sam već pre toga prošao Kärntner Straße i Graben, skrenuo sam u potrazi za bibliotekom u koju je trebalo da se učlanim, i čija mi Michaelerplatz adresa do tada nije ništa značila.
In an autobiographical note written in 1801 in South America, Alexander von Humboldt specified his motive for travelling: “I was spurred on by an uncertain longing to be transported from a boring daily life to a marvellous world.” (Alain de Botton: The Art of Travel)
Gradovi borave negde na raskršću između sećanja i snova.
Voz je najpre išao velikom brzinom, a onda je naglo usporio kada je ušao u stanicu. Stanica Kent nalazi se iznad zemlje, iako je deo gradske mreže metroa. Stanica je sva u metalu, staklu i betonu. Dugački, uredni i čisti peroni sa dve strane, za dva različita smera. Velike neonske reklame. Stanični zid od pleksiglasa otkriva grad iza, sa visokim soliterima poslovnog centra Kuala Lumpura, ili Donaustadtom, nisam siguran, u pozadini. Oblačan, ali prihvatljiv radni dan, nije prevelika gužva u gradu.
When dealing with ideology it is always necessary to ask not only what it expresses but what it represses. (Robin Wood: Personal Views)
Club Leu je studentski klub koji se nalazi na spratu jedne od zgrada Politehničkog univerziteta, u Bulevaru Iuliu Maniu, u Bukureštu, tamo gde prestaje širi centar grada a počinju da se prema Zapadu rastežu nepregledna naselja ružnih osmospratnica i sličnih solitera, izgrađenih u doba realsocijalizma i za doba realsocijalizma. Ako niste student Politehničkog univerziteta, vrlo su male šanse da ćete Club Leu lako pronaći čak i ako dobro poznajete grad. Usudio bih se reći, čak i ako znate njegovu adresu.
Pitanje koje se takođe može sasvim legitimno postaviti jeste zašto bi bilo ko i hteo da pronađe Club Leu pored mnoštva lepših, atraktivnijih, zanimljivijih i elegantnijih barova, klubova i pubova koji su se namnožili po glavnom gradu novopridošle zemlje Evropske unije. Odgovor na to pitanje mogao bi se verovatno, gotovo u vidu izgovora, pronaći u činjenici da se, po zakonima urbane geografije, na svakom javnom, ili čak polujavnom, gradskom prostoru ljudi iz ovih ili onih razloga zatiču, i da je lepota gradskog života baš u toj nepredvidjivosti kretanja miliona tačkica na ljudskoj mapi grada. Tako jedna tačkica, koja je imala logični, rutinski pravac kretanja, odjednom ga promeni i nađe se na neočekivanom mestu, za koje ni sama nije pretpostavljala da bi joj jednoga dana moglo biti odredište.
Ulice u Siboneyu, kao i u većem delu Havane, bile su obeležene brojevima. Juan Berasategui sećao se mape Havane koju je video u Miamiju, na kojoj su mnoge ulice, čak i na periferiji, imale imena. Mapa je sasvim različito izgledala od turističke mape koju je dobio ovde, u Havani, da se lakše snađe. Isto mesto izgledalo je toliko različito na te dve mape da se pitao ono što ga je mučilo od početka, od ideje da dođe ovamo, ali i dublje u prošlost, od rođenja: mogu li se dva nivoa kubanske stvarnosti, koja se bave istim mestom, preklopiti i postojati zajedno, u istom kontinuumu?
As you know, young Cubans often feel alienated from their Cubanosity roughly from ages 15 to 30. Then it comes back with a vengeance! (komentar korisnice pod nadimkom Victoria na stranici http://futuremd.blogspot.com/2006/02/smells-like-mistolin-spirit.html, posećenoj 4. januara 2009.)
Preskačemo turističke delove, opšta mesta o Kubi, zemlji boja, zvukova i slika, koju je naš junak pomalo opijeno razgledao i upijao. On je namerno odlagao, kao dobar kockar koji ni sam ne gleda svoje karte do poslednjeg trenutka, posetu bivšem domu svoje porodice. Dao je sebi vremena da malo vidi taj drugi svet u koji je došao kako bi bio spreman da se suoči sa svojim položajem u njemu i prema njemu.
Siboney je sve do nekog trenutka tridesetih godina prošlog veka bio malo naselje nadomak Havane, sa imenom koje označava jedan od naroda pretkolumbovske Amerike. Kako se grad širio na zapad, Siboney je postao zanimljivo mesto za gradnju zato što je samo nekoliko stotina metara od vode, a istovremeno u svom većem delu pomalo uzdignut tako da manje plavi kada se more izlije u kišnoj letnjoj sezoni. Prostor za luksuznu gradnju polako je ponestajao u krajevima bližim centru grada, kao što su Vedado i Marianao, i po Siboneyu počele su da niču vile.
Na vodi, u blizini Siboneya, otvarali su se socijalni klubovi za elitu, Marina Hemingway takođe nije bila daleko, i nouveaux riches predrevolucionarne Havane naseljavali su se tu sve više i više, naročito u godinama neposredno pred revoluciju. Prava prigradska idila - svuda se moralo ići automobilom, ali to nikome nije smetalo. Dominantni arhitektonski stil Siboneya odslikavao je, i odslikava, vreme ekspanzije, sa vrlo jakim uticajem visokog modernizma, zaljubljenošću u beton, oštre ivice i gole forme. Oštre ivice i gole forme - to gotovo zvuči kao neka čudna vrsta metafore za Kubu kakvu je Juanov deda napustio.
Svaka zemlja ima svoju emigraciju, i svaka je specifična, ali kubanska zajednica u Miamiju (mada zajednica verovatno nije prava reč) predstavlja jedinstveni primer potpunog ideološkog raskida i, istovremeno, emotivnog neraskidanja sa maticom, koji jedinstvenim čini što je do najsitnijih detalja pohranjeno sećanje na predrevolucionarnu ili, još bolje, metarevolucionarnu Havanu. Ovo uključuje paralelne mape grada sa starim nazivima ulica, katastarske knjige sa tačnim popisima imovine, i, verovatno najvažnije, stalno podgrevanje mita o povratku. Kubanci u Miamiju (neki, mnogi) uporno odbijaju da se odreknu ideje da su oni sad stanovnici Sjedinjenih Država, i da je to to. Njihova Havana je grad u mašti koji je napravljen kao slika u ogledalu Havane u kojoj su živi ljudi, u kojoj se maše zastavama za revolucionarne praznike i čeka u redu za pirinač.
Juan Berasategui, nepostojeća ličnost izmišljena za potrebe ove polupriče, ima divan pogled sa prozora. Sa 32. sprata njegovog kondominijuma u South Beachu (SoBe) na samoj plaži, vidi se pučina, naslućuje se ogromni Atlantik. Tek ako se pogleda vrlo duboko, u dno prozora koji ide gotovo do poda, vidi se uska linija peska, plaža ispred kondominijuma. Juanova spavaća soba je zastakljena i ispupčena prema vodi, tako da on iz svog skupog stana vidi Okean čim se probudi. U daljini se ponekad sjaje brodovi, ali mnogo češće sa prozora vidi se samo plavetnilo mora.
O'Keefe Lane is located near the intersection of Yonge Street and Dundas Street in downtown Toronto. The laneway itself was notorious for the buying, selling and use of narcotics. Street level drug activity was commonplace in the lane. Dealers and users lurked in doorways. Often times they were dressed in a shabby way. Literally hundreds of arrests for drug offences have been made in the area by the Toronto Police Service over the years. (R.v.P., Ontario Superior Court of Justice, Trafford, J. 2001, http://www.torontocriminallawyer.ca/rvp.htm)
Nekoliko godina posle mature (dve, deset ili četrdeset, svejedno) gledate fotografiju razreda u koji ste išli. Na fotografiji ćete gotovo obavezno primetiti jedno lice kojeg nikako ne možete da se setite. Znate da je to lice išlo s vama u razred, ali ne sećate se ni imena, ni osobe, ničega. Imena drugih školskih drugarica i drugova dolaze vam u sećanje lagano, prirodno, ali čije je to lice?
Kao što u grupama postoje ljudi koji su toliko neupadljivi da ih svi zaborave i niko ih se ne seća, tako i gradovi imaju svoje mračne kutke pored kojih ljudi prolaze a da u njih ne zavire, koji stoje nepomerljivo i čekaju da ih neko primeti, a to se nikako ne dešava. Međutim, kao što nas uči Walter Benjamin (Passagen-Werk), iz pasaža, prolaza, slepih ulica ponekad se može naučiti više o modernizmu, nama i modernizmu u nama nego od krupnih arhitektonskih projekata, blještavila urbanog spektakla.