Za nekoliko dana navršiće se 10. godina kako je tokom napada NATO snaga porušen prvi od tri mosta u Novom Sadu. To je bio jedan od prvih ciljeva u Vojvodini u kojima je korištena municija sa osiromašenim uranijumom. Deset godina kasnije, posledice korištenja municije sa osiromašenim uranijom sve više dolaze do izražaja i uzimaju sve veći danak. Dobro je poznata činjenica da će prave posledice korištenja ovakve municije biti poznate tek 10 do 20 godina nakon njihove upotrebe a čija je upotreba direktno povredila pravila Ženevske konvencije i drugih srodnih međunarodnih zakona o upotrebi konvencionalnog naoružanja i ubojnih sredstava.
Danas ne postoji nikakva sumnja da je municija sa osiromašenim uranijumom upotrebljena u toku gađanja ciljeva na potručju KiM, juga Srbije i prilikom gađanja ciljeva u Vojvodini. Još 2000-te godine u izveštaju generalnog sekretara NATO-a Džordža Robertsona generalnom sekretaru UN, Kofiju Ananu, navodi se informacija da je municija sa osiromašenim uranijumom korištena u više od stotinu misija u toku važdušnih napada na SRJ. Količina upotrebljene municije koja je korištena u napadima iznosi 11 tona od kojih je 3 tone bačeno na teritoriju Srbije. Nato je priznao da je upotrebio više od 31000 projektila sa osiromašenim uranijumom. Rezultati istraživanja jednog od najvećih poznavalaca i istraživača u ovoj oblasti, prim. dr Radomira Kovačevića sa Instituta za medicinu rada i radiološku zaštitu „Dr Dragomir Karajović" iz Beograda, i njegovog tima stručnjaka, nedvosmisleno dokazuju da je u širem rejonu Vranja utvrđena visoka kontaminacija zemljišta, vode, flore i faune osiromašenim uranijumom. Uranijum putem krvi putuje kroz sve organe i tkiva, uključujući mozak i nervni sistem i sasvim je jasno da izaziva bolesti organa i organskih sistema kao i promene na genetskoj strukturi. U radu pod nazivom Uranijum - karakteristike, dejstva i posledice agresije NATO alijanse na Jugoslaviju 1999. godine piše sledeće: „Na osnovu analiziranih podataka može se zaključiti da je na navedenom lokalitetu životna sredina dugotrajno kontaminirana osiromašenim uranijumom, da je utvrđena i interna kontaminacija stanovništva njime i da su specifičnim markerima efekta utvrđene i rane posledice na humanoj populaciji".
Svima je dobro poznat i slučaj vojnika koji su pripadali italijanskom kontigentu KFOR - a , gde je od 255 obolelih od kancerogenih oboljenja, 45 izgubilo život. Slična sudbina zadesila je i određene pripadnike nemačkog kontigenta. Francuska je do sada priznala 40 žrtava od tzv. Balkanskog sindroma a Grčka tri.
Najviše su kontaminirana područja na jugu Srbije, područja oko šireg rejona Vranja u kojem je došlo do naglog porasta obolelih od kancerogenih oboljenja - čak 12 puta više nego što je to bio slučaj pre 10 godina. U Srbiji se do 1999. registrovalo između 15.000 i 20.000 novih slučajeva kancera, da bi taj broj već 2004. dostigao cifru od 30 000 novih bolesnika. Za sada nije sprovedeno adekvatno istraživanje studija koja bi prikazala vezu između napada NATO alijanske i povećane onkološke statistike koja togom godina ima sve veću tendenciju rasta.
Po svemu sudeći, prave posledice po zdravstvenu i ekološku situaciju tek će se videti, međutim, ono što je začuđujuće, jeste nedovoljna aktivnost odgovarajućih državnih institucija koje bi trebalo da sprovedu adekvatna istraživanja kako bi se jasno utvrdio stepen kontaminacije prostora u kojima je upotrebljena ovakva vrsta naoružanja. Potreno je jasno definisati kolike mogu biti posledice po eko-sistem, koliki je stepen kontaminacije u vodi, vazduhu, tlu, kakve posledice to može imati po floru i faunu, poljoprivredu i pre svega stanovništvo koje je naseljeno u tim područjima. Potrebno je jasno markirati područja u kojima se nalazi povećano prisustvo teških metala i sprovesti potrebne mere ekološke sanacije.
Svima je dobro poznato da je u posledicama NATO agresije je umrlo više od 3000 ljudi iako tačan broj žrtava nikada nije utvrđen. Međutim, ono što nam ostaje nepoznato jeste koliko će još žrtava odneti ozbiljno kontaminiran i narušen eko-sistem u područjima koja su bila naviše pretrpela u toku NATO agresije. Odgovarajuće državne institucije moraju pokazati odgovornost kako bi celokupnu problematiku učinile transparetnom i tim putem domaću javnost u potpunosti upoznale sa svim relevatnim informacijama. Radi obezbeđivanja neophodnih novčanih sredstava kako bi se sprovela dalja sanacija kontaminiranih područja vrlo je važno sa relevatnim podacima upoznati odgovarajuće institucije u Evropi i svetu.
Nerealno je očekivati da NATO prizna odgovornost za svojevrsni ekocid na područjima KiM, Srbije, Bosne i Hercegovine ali je neophodno da vladajuće institucije u zemlji učine sve kako bi međunarodnoj javnosti jasno ostavile utisak da su napadi NATO alijanse na našu zemlju pored materijalne i humanitarne prouzrokovali i ekološku katastrofu čije prave posledice tek treba da se utvrde. Sasvim je sigurno da se to može okarakterisati kao zločin protiv čovečnosti, zločin koji se nastavlja a čiji vinovnici za taj zločin nikada neće odgovarati.