"Kampanja izoloacije koju pojedini ministri DSS orkestrirano vode može Srbiju ponovo vratiti u vreme sukoba sa celim svetom".
DS reakcija na DSS anti-zapadnu kampanju
Da li je baš tako? Robert Kagan u svom najnovijem eseju End of Dreams, Return of History(Hoover Institution –POLICY REVIEW August & September 2007) kaže: "Today there is little sense of common political principle and shared morality among the great powers. ( SAD, Rusija, Kina/JM)"
Pratim ovih dana kako francuski predsednik Nikola Sarkozi predlaže dobrovoljnu hemijsku kastraciju i jos neke mere protiv pedofila. Za one koji su već osuđivani predlaže se nadzor, iako još nisu počinili novo krivično delo. Nemački ministar unutrašnjih poslova Volfgang Šojbe ustalaso je nemačku javnost izjavama da bi Nemačka mogla da razmisli o podršci akcijama čiji je cilj ubistvo terorističkih lidra po svetu u kontraterorističkim akcijama, i predlogom zakona koji bi dozvolio rušenje aviona koje su oteli kidnaperi. Video nadzor koji je Velikoj Britaniji , za koju se pretpostavlja da ima oko 4.2 miliona CCT kamera, prhvaćen je kod građanstva kao deo svakodnevnice. Debate oko Gvantanama ne prestaju. Predsednica belgijskog Senata Anne Marie Lizin i predsedavajuća Komiteta za demokratiju i ljudska prava parlamentarne skupštine OSCE, posetila je u maju 2006.Gvantanamo u funkciji specijalnog predstavnika za Gvantanamo Predsednika parlamentarne skupštine OSCE. Njene izveštaje, koje vam toplo preporučujem, u kojima se zahteva hitno zatvaranje zatvora i transfer postojećih zatvorenika u zatvore u zemljama iz kojih potiču, možete naći na www.oscepa.org
Srbija 2007, udubljena ili u podelu tranzicionog plena ili u nebitne dileme iz prošlosi, blaženo je nesvesna i samoizolovana od ovih dilema i trendova, mada se poziva na međunarodno pravo i principe međunarodne zajednice svako malo.
Jedna od razloga stabilnosti i razvijenosti liberalnih demokratija u svetu je zasigurno i njihova vlastita moć i sposobnost da se kritički osvrću na predloge za odgovore na izazove i/ili vlastite propuste. Impresivni su i rasprostranjenost vrlo širokih javnih debata o pojedinim pitanjima, a savremene komunikacione tehnike i standard u spomenutim državama je takav da su u pitanju zaista vrlo široke debate, te još uvek prisutna zainteresovanost javnog mnjenja da isprovocira reakciju formalnih centara moći, bez obzira na svu sedaciju koju konzumerizam, kao privid izbora, sa sobom nosi. U njemu je i pre 9/11 počeo ozbiljan proces preispitivanju odnosa ličnih sloboda i kolektivne sigurnosti. Pitanje sadržaja imigracionog zakonodavstva, na primer, neretko je osnovno pitanje na kome se lome koplja tokom izbora.
Na vanjskopolitičkom planu i u domenu međunarodnih odnosa balans se, između ostalog, traži između suverenosti država i obaveze da se reaguje. Globalni izazovi, tipični samo za 21 vek, poput razvijenih mreža međunarodnog terorizma i proliferacije nuklearnog otpada, bez jedne jasne zemlje porekla, svakako otvaraju pitanje primenljivosti međunarodnih konvencija u novonastalim uslovima, ali i pitanje alternative. Uticaj multinacionalnih – u stvari nadnacionalnih – korporacija čija sedišta i mesto gde plaćaju porez ne moraju više uopšte da se poklapaju, kao ni teritorijalnost suda koji je odgovoran za sankcionisanje njihovih krivičnih dela ili krivičnih dela njihovih ekspozitura, na međunarodnu realnost je ogroman. Stručnjaci upozoravaju da se pitanje off shore kompanija i tax heaven država mora što pre otvoriti na globalnom nivou, inače polsedice po globalne finasijske tokove mogu biti katastrofalne. Nebrisani prostor za globalne malverzacije i krivična dela je već tu, odavno.
Pojam međunarodna zajednica, od koje se očekuje da da odgovore na neke od ovih izazova, više se skoro i ne može koristiti ako se ili eksplicitno ne kaže ili jasno ne podrazumeva na koju se grupaciju država ili organizacija misli. Euforija devedesetih o kraju istorije u kojoj svi live happily everafter u stabilnim liberalnim demokratijama, koja je i tada bila vrlo problematična, sada zaista deluje potpuno prevaziđeno. Robert Kagan u spomenutom eseju kaže: „Ideologically, it is a time not of convergence but of divergence. The competition between liberalism and absolutism has reemerged, with the nations of the world increasingly lining up, as in the past, along ideological lines. Finally, there is the fault line between modernity and tradition, the violent struggle of Islamic fundamentalists against the modern powers and the secular cultures that, in their view, have penetrated and polluted their Islamic world.”
U tom kontekstu, a i na osnovu razvoja događaja oko konačnog statusa Kosova, a upravo je NATO intervencija na Kosovu i donela razdor u posthladnoratovskoj kratkotrajnoj globalnoj MZ, mala je verovatnoća da se “svetska politika vrati na svoju liberalnu putanju, pokrenutu 1989. i gotovo zaustavljenu 09-11” kako je proces okarakterisao Nikola Samardžić u tekstu u današnjem Danasu “Tuđa deca i srpski Cion”. Samardžić tačno konstatuje da se “Zapad, nakon 1999, opredelio za legalistički pristup budućem statusu Kosova. “ O tome da je zapadna međunarodna zajednica i sama bila digla ruke od upotrebe argumenta supremacije zaštite ljudskih prva u odnosu na teritorijalni suverenitet je na ovom mestu već više puta pisano. No se na osnovu analize koju Kagan iznosi može zaključiti da je na sceni talas sve ubrzaniji nove ideološke podela sveta, a očekuje se i nova administracija u SAD to jest kraj Bušove doktrine, te s eu tom ključu može očekivati i da će nastavak procesa odlučivanja konačnog statusa Kosova pratiti taj trend.
Gde je Srbija u svemu ovome?
Situacija koju Kagan opisuje u svom eseju sa podnaslovom, International rivalry and American leadership, u kome se govori o svetu posle administacije Džordža Buša, mnogima ovde može da se ne svidi, pre svega zagovornicima utopističke politike neo-nesvrstavanja pa sve do onih koji bi da Srbiji obezbede, ako ne puno članstvo, ono bar status posmatrača u Šangajskoj organizaciji za saradnju. Mogli bi prst na čelo da stave i zagovornici teorje da radili ne radili u NATO će nas uvući. No je količina neupitnih činjenica tolika, kao i reputacija autora, da bi bilo neozbiljno prenebegnuti je, i ne pokušati smestiti Srbiju u predočenu slagalicu.
Predsednik Srbije Boris Tadić potpuno je nemušto i netačno upozorio da sve eksplicitnija retorika Vojislava Koštunice protiv evro-atlantskih integracija Srbiju vodi u izolaciju. Ne. Samo je sve više približava vrednostima, pozicijama i planovima Rusije i Kine ( a i Indiji za koju se apsolutno ne slažem sa autorom da joj je mesto u eventualnom savezu liberalno demokratskih država, ma kako fleksibilno definisanom), dvema od tri najveće sile na svetu u kojima vladaju autoritarni režimi.
Kagan kaže: “Many assume that Russian and Chinese leaders do not believe in anything, and therefore they cannot be said to represent an ideology, but that is mistaken. The rulers of China and Russia do have a set of beliefs that guide them in both domestic and foreign policy. They believe autocracy is better for their nations than democracy. They believe it offers order and stability and the possibility of prosperity. They believe that for their large, fractious nations, a strong government is essential to prevent chaos and collapse. They believe democracy is not the answer and that they are serving the best interests of their peoples by holding and wielding power the way they do…..If two of the world’s largest powers share a common commitment to autocratic government, autocracy is not dead as an ideology. The autocratic tradition has a long and distinguished past, and it is not as obvious as it once seemed that it has no future.”
Da li bi korak ka većem savezništvu sa ovakvim režimima, koje ne mora nužno ni da bude namerno, jer to rade sile globalnih trendova i pozicioniranje drugih zemalja u odnosu na to kako ih prihvataju umesto njih, ali pre svega zemljama sa potpuno različitim pozicijama od Srbije u procesu tranzicije koje i nisu krenule u istom pravcu, bio samo zaokret od do sada proklamovane politike ili U-turn? Pitanje konačnog statusa Kosova za koje Srbija traži i dobija saveznike u Rusiji,ali verovatno i u Kini, dodatna je centrifugalna sila u tom pravcu. Prihvatanje takve podrške je savim legitimno, no je zasigurno legitimno razmotriti i njene dugoročne posledice. Ako ni zbog čega drugog, ono zato što je sve očitije da politika i jare i pare “ i Kosovo i Evro-atlantske integracije” neće još dugo moći da pije vodu. Što zbog Koštuničinog sve očitijeg isteravanja na čistac DS i Borisa Tadića, ali mnogo više zbog globalnih međunarodnih trendova.
Kagan konstatuje: “It is no longer possible to speak of an “international community.” The term suggests agreement on international norms of behavior, an international morality, even an international conscience. The idea of such a community took hold in the 1990s, at a time when the general assumption was that the movement of Russia and China toward western liberalism was producing a global commonality of thinking about human affairs. But by the late 1990s it was already clear that the international community lacked a foundation of common understanding. This was exposed most blatantly in the war over Kosovo, which divided the liberal West from both Russia and China and from many other non-European nations. Today it is apparent on the issue of Sudan and Darfur. In the future, incidents that expose the hollowness of the term “international community” will likely proliferate….As for the United Nations Security Council, after a brief awakening from the Cold War coma, it has fallen back to its former condition of near-paralysis. The agile diplomacy of France and the tactical caution of China have at times obscured the fact that the Security Council on most major issues is clearly divided between the autocracies and the democracies, with the latter systematically pressing for sanctions and other punitive actions against Iran, North Korea, Sudan, and other autocracies and the former just as systematically resisting and attempting to weaken the effect of such actions. This is a rut that is likely to deepen in the coming years. It will hinder, as it has already hindered, international efforts to provide assistance in humanitarian crises such as Darfur. It will also obstruct American and allied efforts to impose pressure and punishments on nations seeking nuclear and other weapons of mass destruction, as it has already done in the cases of Iran and North Korea…..Today there is little sense of common political principle and shared morality among the great powers….The divisions will be all the sharper where ideological fault lines coincide with those caused by competitive national ambitions. It may be largely accidental that two of the world ’s more nationalistic powers are also the two leading autocracies, but this fact will have immense geopolitical significance.”
Idu predsednički izbori. Narcizam malih razlika, koji nam nameću DS, DSS ali i drugi uključujući i međunarodnu zajednicu, doveo je Srbiju tragikomičnu situaciju, da ne vidi podele ogromnih razmera od kojih neće moći da se izuzme. DSS antizapadna retorika neće nas odvesti u sukob sa celim svetom. Sasvim suprotno. Polako nas vodi u vrlo širok savez od oko 3 milijarde ljudi koji žive u autoritarnim režimima, u kojima vrlo velika većina gražana još uvek živi u prilično lošim socio-ekeonomskim uslovima. ( U ostalom, da li smo i tokom sankcija devedesetih baš bili izolovani, ili smo održavali vrlo intenzivne veze sa Rusijom i Kinom, što je Miloševiću sigurno pomoglo da duže ostane na vlasti!) Možda je izlaz iz te stuacije u jednostavnom i iskrenom obraćanju javnosti i predočavanju vlastite vizije Srbije, od ekonomskog stanja sve do izbora partnera neophodnih za zajedničke odgovore na gobalne izazove poput prirodnih katastrofa, od kojih se ne može ni pokušati samoizolovati, ako od ideologije možda i može, u neposrednoj i daljnoj budućnosti.
PS Molim vas da me u komentarima poštedite argumenata tipa a zašto vi mučite crnce ili karlšmitovske kritike svih poteza sadašnje administracije, brisacu ih, zarad otvaranja prostora za ozbiljniju debatu. Da Belgija i Co su pravili haos po Africi, da EU zemlje su bile kolonijalne imperije, da Gvantamo i dalje radi, da CIA prevozi tajnim letovima ! suspects preko teritorije EU, da i Solženjicin je u pravu kad kaže da je i u Rusii postignut pomak, ali kad se uporedi sa onim odakle je pre par stotina godina krenula.
Ili, kako Kagan kaže: “This is a good thing, and it should continue to be a primary goal of American foreign policy to perpetuate this relatively benign international configuration of power. The unipolar order with the United States as the predominant power is unavoidably riddled with flaws and contradictions. It inspires fears and jealousies. The United States is not immune to error, like all other nations, and because of its size and importance in the international system those errors are magnified and take on greater significance than the errors of less powerful nations. Compared to the ideal Kantian international order, in which all the world ’s powers would be peace-loving equals, conducting themselves wisely, prudently, and in strict obeisance to international law, the unipolar system is both dangerous and unjust. Compared to any plausible alternative in the real world, however, it is relatively stable and less likely to produce a major war between great powers. It is also comparatively benevolent, from a liberal perspective, for it is more conducive to the principles of economic and political liberalism that Americans and many others value.”
* www.hoover.org/publications/policyreview/8552512.html
*