2009-11-19 10:07:51
Literatura| Nauka

.

Milan M. Ćirković RSS / 19.11.2009. u 11:07

.

 
2009-09-08 16:56:10

.

Milan M. Ćirković RSS / 08.09.2009. u 17:56

.

 

Pre tačno 10 godina, 11. avgusta 1999. godine odigralo se totalno pomračenje Sunca, vidljivo na potezu od severnog Atlantika do Bengalskog zaliva. Zona totaliteta, odnosno oblast u kojoj je na kratko Sunce pomračeno potpuno, mogu se videti zvezde, kao i drugi prelepi fenomeni poput dijamantskog prstena, prostirala se u 13 zemalja, uključujući i krajnji sever Srbije. Ovo je bilo najmasovnije posmatrano pomračenje u dotadašnjoj istoriji, i najbolje vidljivo u Evropi, uprkos prilično nepovoljnim vremenskim uslovima za posmatranja ove vrste. I umesto da sad ovde govorimo o svemu što smo saznali tokom 26 vekova proučavanja ovog fenomena - jedno od prvih zabeleženih je po tradiciji predvideo i 28. maja 585. godine pre n. e. posmatrao Tales iz Mileta, rodonačelnik Zapadne filozofije, a ima arheoastronomskih indicija i o ranijim posmatranjima u asirskim i staroindijskim tekstovima - te o lepotama ovog retkog fenomena, stvarima kao što su Sunčeva korona, protuberance, prvi kontakt, i tome slično, treba se podsetiti daleko mračnijih stvari i velike sramote u koju se taj događaj i ono što mu je prethodilo pretvorilo u Srbiji. A prethodio mu je jedan od najbezočnijih eksperimenata u oblasti medijske manipulacije u istoriji. Valja se podsetiti - da bismo izbegli da nam se tako nešto ikada ponovo desi.

 

Prenosim novo saopštenje sa sajta www.savepetnica.com, uz dva mala komentara. Prvo, ma koliko se državni zvaničnici hvalisali kako je nedavno završena Univerzijada najveličanstveniji, najimpozantniji, najfascinantniji, itd. događaj u ovom delu Galaksije, sve negde od početka kenozoika, nije sasvim jasno postoji li i jedna jedina mera doneta od strane nadležnog ministarstva koja će rezultirati ma kakvim realnim poboljšanjem obrazovanja (na bilo kom nivou) u novoj školskoj godini/semestru 2009/10. Nasuprot tome, odluka da se istraje u odbijanju realne podrške Istraživačkoj stanici Petnica, te da se opredeli za strategiju "čekanja da se na sve zaboravi", "gde da radimo nešto po vrućini", isl. naneće obrazovanju u Srbiji vrlo realnu štetu. Drugo, suštinski razlog problema na koje ISP nailazi sa Ministarstvom prosvete – a ovo, uprkos kratkotrajnom pamćenju naše javnosti, ni izdaleka nije prvi problem ove vrste, već samo posebno ekstremni oblik istog manira ponašanja od strane čelnika srpske prosvete, svojevremeno se ministar Lončar "proslavio" još bahatijim ponašanjem – nalazi se u percepciji ove ustanove kao elitističke, a samim tim i sumnjive, odnosno suprotstavljene glavnom toku naše prosvetne politike koji je otvoreno i ekstremno populistički. Tokom 1990-tih to je bilo samo po sebi jasno, i nije nimalo slučajno da je u tom periodu najveći deo potpore radu ISP poticao iz nevladinih organizacija, dijaspore i stranih izvora (koji se u i u tadašnjoj i u današnjoj srpskoj javnosti najčešće spominju uz ostrašćene psovke). Nažalost, posle 2000. godine nije učinjen ikakav značajniji napor da se opšta društvena atmosfera podozrenja, pa i mržnje prema elitizmu koji leži u osnovi istinske nauke i kulture uopšte, promeni. Pozitivna reakcija javnosti može dovesti do promena (kao što je bilo u slučaju legendarne ministarke Čolić - evo uskoro, za koju nedelju, će i 5 godina od njene "afere Darvin", još jedna divna tema za razmišljanje, pored godišnjice pomračenja Sunca i prigodnog sakrivanja po podrumima) i vatrogasnih mera koji će omogućiti dalji rad ovoj jedinstvenoj instituciji na domaćim, ali i evropskim prostorima, ali dok se rad sa talentima ne počne adekvatno visoko vrednovati i priznati kao neophodna osnova izgradnje autentične naučne i tehnološke baze, biće to samo još jedno rešenje tipa “drži vodu dok majstori odu”.

 

Jubileji su obično prilika za podsećanje na prošlost, ali kada se radi o najstarijoj nauci - astronomiji - i njoj srodnim astronomskim disciplinama (poput planetarnih nauka, astronautike, nebeske mehanike, astrohemije, astrobiologije, itd.), treba imati na umu da su one velikim delom orijentisane i ka budućnosti. Mnoge nove i revolucionarne tehnologije - uključujući i korišćenje optičkih instrumenata od strane Galileja čiji jubilej obeležava Međunarodna godina astronomije (MGA 2009) - bile su po prvi put primenjene u astronomskom kontekstu, a astronomske nauke su i prve među svim naukama čiji su rezultati u ovoj informatičkoj eri gotovo potpuno digitalizovani: još pre više od decenije ova grupa disciplina prešla je prag od 95% svih informacija u čitavoj svojoj istoriji koje se mogu pronaći u digitalnom obliku na svetskoj informatičkoj mreži. Ovo, uz prirodno globalne odlike predmeta istraživanja (svi astronomski fenomeni, uključujući i u našim krajevima zloglasno pomračenje Sunca, su istinski globalnog karaktera, jer je i čitava planeta zanemarivi delić čak i najbližeg kosmičkog okruženja) čini ključ okrenutosti ka budućnosti. Ali pre nego što se pozabavimo budućnošću astronomije, valja razbiti jednu još veoma uticajnu predrasudu koja se tiče same prirode nauke.

 

Prenosim sjajan, fascinantan tekst koji nam stiže iz britkog pera Julije Latinjine, jedan od retkih koji kaže popu pop, a bobu bob. Poseban pogodak "u sridu" je referenciranje braće Strugackih i njihovog genijalnog i iznad svega humanističkog romana "Nastanjeno ostrvo" čiji je osnovni motiv moralni imperativ borbe protiv zla totalitarizma. (Ovo remek-delo je dostupno i na srpskom jeziku, u inspirisanom prevodu još jednog hrabrog i moralnog čoveka, istinskog borca za ljudska prava, našeg istaknutog slaviste Milana Čolića, a u zajedničkom izdanju Narodne knjige i Dečjih novina, 1988. godine u ediciji za koju je Čolić napravio i izbor. To što je upravo Čolić - koji je jedan od prvih ljudi sa ovih prostora javno, i to na međunarodnom kongresu slavista, imao hrabrosti da kaže istinu o Dobrici Ćosiću i njegovoj nacionalističkoj akademskoj mafiji u vrhu SANU - preveo "Nastanjeno ostrvo", a na koje se ovde Latinjina poziva, čini mi se kao jedan od onih retkih primera sinergije dobra o čemu je pisao još jedan džin ruske reči, Lav Tolstoj, u epilogu "Rata i mira".) Prevod prenosim sa sajta Peščanika, a nažalost nemam tehničkih mogućnosti da u narednim danima na komentare (kojih ne može ne biti, s obzirom da i kod nas cveta taj nesoj licemernog antiglobalizma koji se unaokolo vozika Audijima - ili Fiatima, svejedno - arlauče protiv "imperijalizma" ili "globalizacije" i ne ispusta iz ruku Nokia mobilne telefone, ali u ruke knjigu ne uzima, sem ako možda nije Ćosić) odgovaram. Uostalom, koliki je otpor modernizaciji u zemlji koja ima 25% funkcionalno pismenog stanovništva, a manje od 10% visokokvalifikovane radne snage ima potrebe elaborirati otprilike isto onoliko koliko ima smisla raspisivati referendum na temu da li se Zemlja okreće oko Sunca ili ne. Tako da - doviđenja na "nastanjenom ostrvu"...

 

U nauci se s vremena na vreme pojavljuju "veliki" problemi, za čije rešavanje je neophodno mnogo hipoteza i kolektivni napor desetina, ako ne i stotina istraživača kroz dugačak period vremena. Neki od i dalje otvorenih takvih problema su, recimo, problem porekla života na Zemlji u biologiji ili porekla vremenske asimetrije ("strele vremena") u teorijskoj fizici. U astronomiji, problem porekla takozvanih gama-bleskova predstavljao je takav veliki problem koji je u nedoumicu stavljao i posmatrače i teoretičare tokom gotovo četiri decenije - do pre šest godina. Veoma sjajan blesak gama zračenja je 29. marta 2003. detektovao Nasin satelit HETE-II (skraćenica od "Istraživač prolaznih fenomena visoke energije", engl. High Energy Transient Explorer). Svega 90 minuta kasnije, novi, veoma sjajan izvor vidljive svetlosti (optički "žar") bio je otkriven u istoj oblasti na nebu uz pomoć 40-inčnog teleskopa opservatorije u Sajding Springu u Australiji, kao i na jednoj opservatoriji u Japanu. Gama-blesak dobio je naziv GRB 030329, prema datumu kad je posmatran (standardna nomenklatura za gama-bleskove glasi GRB - od Gamma-Ray Burst - [poslednje dve cifre godine][mesec][dan]).

 
2009-03-16 01:59:16

M-teorija, multiverzum i majmuni

Milan M. Ćirković RSS / 16.03.2009. u 02:59

Već prilično dugo se najveće nade za objedinjavanje temeljnih interakcija ("sila": gravitacione, slabe, elektromagnetske i nuklearne) polažu - sa pravom ili ne, to za nas sada nije bitno - u takozvanu teoriju struna, ili "fiziku elementarnih čestica bez čestica", kako ju je nazvao jedan od duhovitijih savremenih fizičara. U najrazličitijim verzijama teorije struna, elementarne čestice poput kvarkova ili leptona su odista zamenjene još dubljim i temeljnijim entitetima - strunama, čije se različite oscilacije manifestuju kao čestice. Posebno mesto među ovim teorijama zauzimaju tzv. supersimetrične strune, poznate skraćeno kao superstrune. Njihovo zajedničko svojstvo - a u ovom do karikature pojednostavljenom prikazu i jedino koje donekle ima intuitivnu razumljivost - jeste da je za njih nužno postojanje više od 4 dimenzije prostor-vremena. To se postiže, na način koji je kolega Nsarski svojevremeno opisao detaljnije na svom blogu, kroz proces složenog naziva kompaktifikacija, a uistinu se svodi na činjenicu da nam 3-dimenzionalni objekat poput creva za zalivanje bašte može izgledati kao 1-dimenzionalni ako ga posmatramo iz dovoljne daljine, tj. ako su mu dve dimenzije dovoljno male u poređenju sa trećom. Na isti način, objekti koji su uistinu 11-dimenzionalni mogu nama izgledati kao 4-dimenzionalni (ako uračunamo i vremensku dimenziju) ako im je 7 ekstra-dimenzija dovoljno malo u poređenju sa ove preostale 4. Dovoljno malo znači u ovom kontekstu zbilja ekstremno, ekstremno malo, reda veličine 0,00000000000000000000000000000000162 cm. Zaista nije nikakvo čudo što ih ne vidimo ili što dosadašnji laboratorijski eksperimenti ništa ne govore o njima. (Postoji, usput, još jedan način na koji možemo učiniti ekstra-dimenzije nevidljivim koji se oslanja na tzv. D-brane, ali da ne komplikujemo suviše!)

 
2009-03-11 23:09:16

Memory lost

Milan M. Ćirković RSS / 12.03.2009. u 00:09

Pre oko godinu i po dana, u oktobru 2007, u poseti našem gradu bio je jedan ugledni naučnik, u svojoj oblasti svakako među prvo troje na svetu, pisac dvadesetak knjiga i par stotina naučnih radova, jedan od urednika "Britanike", član - u ranim šezdesetim - desetak akademija nauka širom sveta. Za razliku od tipičnih stranih (pa i naučnih) turista, on je jako dobro obavešten o događajima u ovom delu sveta, prati štampu na raznim jezicima, ima prijatelje i saradnike u regionu, politička i društvena kretanja ga iskreno zanimaju - dobijate sliku. Meni je bilo zadovoljstvo i čast da budem jedan od njegovih domaćina u Beogradu i bilo mi je veoma prijatno da čujem kako se generalno lepo proveo u našim krajevima, sreo interesantne ljude, uspostavio neke kontakte i najavio da će uskoro ponovo doći, što ćemo pokušati da realizujemo verovatno baš ove godine. Ovo pričam zato što je pozadina anegdote koja sledi bitna za razumevanje da se radi o dobronamernom i inteligentnom čoveku, koji, međutim, za potpuno suočenje sa srpskom stvarnošću ima hendikep što dolazi iz jedne od najuređenijih evropskih zemalja. Šetamo mi tako jednog popodneva, u pauzi između sesija konferencije Terazijama i na početku Knez-Mihajlove, pita on mene sasvim ozbiljno: "Hej, je li to neki performans?" Pri tom pokazuje na digitalni sat na palati „Albaniji". Na njemu je tada lepo stajao natpis: MEMORY LOST !!

 

 

Džon Holdejn (jedan od par ljudi gotovo univerzalno poznatih u svetu nauke po inicijalima JBS - John Burdon Sanderson Haldane, 1892-1964) bio je možda i poslednja "oficijelno" univerzalna ličnost u smislu da nije imao formalne kvalifikacije u oblastima kojima je dao najveći doprinos (evoluciona biologija, populaciona genetika, biogeneza), a nije imao apsolutno ikakvog ustručavanja da se bavi gotovo po jednom novom oblašću svakih par godina - i u gotovo svakoj da značajne doprinose. Od bezbednosti podmornica do problema kosmološke strele vremena, od biohemije do levičarske politike (tvrdio je da se čitajući marksiste izlečio od hroničnog gastritisa, mada se docnije u životu deklarisao isključivo kao gručomarksista), od klasične filologije (iz koje su, uzgred budi rečeno, bile sve njegove diplome pošto, iako je kasnije studirao biohemiju na postdiplomskim studijama na Kembridžu, nikada nije doktorirao) do postanka života na ranoj Zemlji, od poezije do statistike - doista je čitavo znanje bilo njegova igraonica i gotovo da je u svakom pronašao poneki biser. Uz to, u svemu što je radio, bio je veliki popularizator i prezenter nauke - moglo bi se tvrditi da je skupa sa Flamarionom i Edingtonom klasik žanra popularne nauke u periodu do II svetskog rata; napisao je više hiljada (nije greška!) popularnonaučnih i polemičkih tekstova za više od 20 dnevnih novina i časopisa u Velikoj Britaniji, Belgiji, Sovjetskom Savezu i SAD. Skovao je više neologizama od kojih su najpoznatiji - slavnim srpskim Ustavom zabranjeno - kloniranje i klon, ali i ektogeneza, test-tube babies i hydrogen economy.

 

Milan M. Ćirković

Milan M. Ćirković
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  22.10.2006 VIP izbora:  219 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana