Ludilo kao priča bez kraja ili glupost je neuništiva

O utakmici Zrinjski – Partizan, igranoj prethodnog četvrtka u Mostaru, rečeno je dosta.

Aspekt jedan, sportski, lak za analizu, Partizan je za Zrinjski preozbiljna evropska ekipa i rezultat (najubedljivija Partizanova pobeda na gostovanjima u evropskim kupovima u istoriji) je sasvim realan odnos snaga.

Priča dva, geografsko-meteorološka, recimo... Mostar je pakao, kraj sveta, 46 u (nepostojećem) hladu, toliko je teško da bi turistima koji ga u solidnom broju posećuju bilo sasvim umesno vratiti deo novca.

Treći segment priče je sasvim lična ali, bojim se i prilično realna, slika Mostara kao jednog od simbola dugogodišnjeg suživota, višegodišnjeg rata i opet višegodišnjih pokušaja da se normalan život uspostavi ponovo.

Tri etničke grupe, uz izvinjenje malobrojinijima i onima koji se ne prepoznaju u opisu Svojih, funkcionišu po istom principu – mržnja, itekakva, netolarancija, vrhunska, loša sećanja, odsustvo želje da se krene napred... Zlo.

Ilustracija prva, Istočni Mostar, bošnjački uslovno rečeno, konobar, pristojan, lucidan, povremeno duhovit, kaže da je "nekada samo Tito imao obezbeđenje, sada svaki hajvan koji je predsjednik mjesne zajednice ide sa tjelohraniteljima", priča da mu je "stara ostala bez posla u nekakvom pamučnom kombinatu. Kupio Švajcarac, prodo, ostali radnici na ulici", tvrdi da je "nekada sve bilo normalnije, ljudi su bili ljudi, nisu se prebrojavali", kaže da ne razume mržnju, "neće valjda dovijeka", a ispraća nas rečenicom "Razbijte Ustaše, dajte im pet ako bude moglo..."

Slika druga, stadion pod Bijelim Brijegom, nema press centra, nekakva kafana sa slikama iz "svijetle povijesti Zrinjskog". Klub osnovan 1905, fuzionisan 1917. sa Hrvatskim športskim klubom, sada je, logično, HŠK Zrinjski, zbog postavke dela muzeja u kojoj dominiraju crne uniforme zabranjen posle onog rata. Posle ovog, u Mostaru, daleko bilo, nedovršenog, obnovljen i sada je ponos hrvatskog Mostara. Kažu ljudi iz uprave kluba da "ne vjeruju da će bit probelma, kršćani smo"... Ne vole Velež ni komšije, kažu da je prošle godine kada je Brazil pobedio Hrvatsku "skoro novi rat počeo jer su oni navijali za Brazil, a mi ovu Bosnu ne priznajemo"... Prate hrvatsku ligu, kažu da je neviđeno jaka, strašni klubovi, na blago ironično pitanje što to ne pokazuju u Evropi, kažu "ma pusti Evropu, koga to zanima".

Pogled treći, navijači Partizana stigli iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, nacionalno svesni, u Nevesinju se "pripremili" za kraj puta, otvorili boravak na stadionu tučom sa obezbeđenjem, podsetili navijače Zrinjskog na početak devedesetih kada su plamteći predmeti padali na njihove glave, ruku na srce, neko ih je drugi slao, pa se uhvatili u koštac sa domaćim navijačima...

"Ubij Srbina", "Ubij, zakolji, da Hrvat ne postoji", "Srbe na vrbe", "Oj ustaše, neka, neka, Ovčara vas opet čeka", pa "Kosovo republika", pa "Pičke četničke/ustaške", pa baklje, kamenje, flaše, jedni na druge, i jedni i drugi na policiju, jakih sat i kusur rata na tribinama, apeli igrača, sudija, delegata, nekako se završilo...

Partizan poveo sa 5:1, domaći navijači krenuli sa stadiona, Grobari se dosetili slogana "Nož, žica, Srebrenica"... I tu je vrhunac ludila, kraj razuma, domaći navijači, delom krvavih glava i mahom zakrvavljenih očiju, puni mržnje prema gostima stali i odgovorili (mlakim) aplauzom!?

Normalno, muka i agonija treće strane su zajedničko dobro, konsenzus postoji, možemo mi da se koljemo, ubijamo i mrzimo, ali je lepo setiti se da je neko treći stradao...

Ta reakcija mi je jači utisak od svog ostatka apsurda, bosanske štampe koja je teško opisala ceo događaj, 'dočeka heroja' u Nevesinju te noći, velike tuče navijača Zrinjskog sa policijom satima posle odlaska gostujućih navijača, slavlja navijača Veleža...

Opasno je ovo ludilo naše, zajedničko, beskrajno, bojim se. Još se nadam da grešim, ali kraja, čini mi se, nema.