Nastavnica: danas radimo taktiranje korišćenjem ruke i neurtalnog sloga La
Ja: nastavnice, ja ne umem da izgovorim v (L), je l mogu ja drugačije?
Nastavnica: ne može, mora svi isto!
Ja: va-va-va-va
Nastavnica: ok, jezivo, ti ćeš na-na-na
Navedeni događaj desio se daleke, recimo 1983 i predstavljao je moju prvu životnu pobedu protiv sistema, kao i prvu pobedu u borbi za pravo na različitost. Par godina kasnije, ne znam tačno kada, izvojevao sam još jednu pobedu, jer sam sam od sebe, bez pomoći logopeda, savladao L, pa je bvuza postala bluza, vava je postala lala, bvog je postao blog itd.
Danas sam se setio ovih revolucionarnih vremena, jer se nastavnica zvala Katarina, a nama je jutros u familiju stigla jedna Katarina, tako da, eto.
A kad sam već tu, da iskoristim priliku da budem aktuelan i pružim podršku pandurki Katarini.