Nagovarala me žena već duže vreme da se vakcinišem. Iznosila razloge: Imaš preko 70 atistopalima, nemaš hrskavicu u kolenima, rizična si grupa bre! Prelomim, pronađem na lap topu e-upravu i popunim upitnik. Na moje veliko iznenađenje, posle deset minuta dobijem SMS da sam se uspešno prijavio i da će mi se javiti. U pitanju je bio Institut Batut. Na moje još veće iznenađenje, posle pet dana dobijem poruku i na mobilni i na E-mail da mi je zakazano vakcinisanje 25. 01. 2021 god. U 9 sati i četrdeset pet minuta! Zinem kao Krap! Hajde da bar nešto funkcioniše kako treba u ovoj državi, pomislim.
25. 01. 2021, čist i mirišljav kao da sam izašao iz mašine za veš, obučem jaknu, štap u ruke i sa dva prevoza stignem na sajam. Beogradski sajam je godinama bio moja druga kuća. E, ali! Nekada sam trčao uz stepenice a sada se jedva popeo držeći se za gelender. Čim sam se popeo video sam dugačak red, od Beograda na vodi pa sve do hale11 i to po petoro jedno do drugog! Ispred hale 11 šator kroz koji prolaze prozvani ali i oni koji nemaju zakazano. Naravno da nemam ništa protiv. Obiđem ja red, jedva stojim na nogama i uz pomoć štapa, probijem se što sam mogao bliže šatoru, Tamo jedan medicinar čita imena i prezimena zakazanih i to od 9 sati!!! Pričekam malo, već je prošlo moje vreme i onda kako me bog dao i životno iskustvo, počnem da se laktam izazivajući čitave salve negodovanja. Ič se ne obazirući na to, probijem se do šatora i kažem medicinaru kada imam zakazano, da sam invalid i srčani bolesnik, ne mogu da stojim, ne mogu da čekam i on me pusti u šator. Tamo me sačeka devojka obučena u beli kombinezon sa maskom na licu, uze neki formular, zatraži mi ličnu kartu, popuni ga i za dva minuta bi gotovo. Sačekam sa grupom od desetoro ljudi pet minuta i onda nas pustiše u halu. Idite desno, daće vam još jedan papir. Uradim tako, zatraže mi prvi papir, nešto popune i kažu mi idite u odeljak broj 12 kod lekarke. Odem, sednem, lekarka mlađa plavuša me pita o bolestima i terapijama, kada je čula šta sve pijem, reče da to nije kontraindikativno i da mogu da primim vakcinu. Izađem i upute ma u jedan odeljak, skinem sve osim potkošulje, a da, lekarka me pitala da li sam levoruk ili dešnjak i upisala, dam papire, sedite, kaže lepa kratke kose crnka. Pukne mi inekciju, nisam je ni osetio. Na ubod stavi natopljenu vatu, pridržite, kaže i preko vate mi prilepi flaster. Eto gotovo, srećno. Hvala, srećno i vama, odgovorim. Za pet do šest nedelja biće vam javljeno da dođete po drugu inekciju. Obučem se, izađem iz odeljka, prelepa sestrica a sve su bile obučene u bele kombinezone sa maskama na licu, mi kaže: Ovde levo je čekaonica, sedite malo i odmorite se. Kažem joj: Gde vas nađoše tako lepe i umiljate? Hvala vam gospodine, odgovori nasmejanih očiju. Mi smo učenice završne godine medicinske škole. Žive i vesele bile, želim van sve najbolje ubuduće, rekoh. Po ceo da na nogama a ljubazne i nasmejane, da ne poveruješ! Ovde i sada, u ovoj zemlji, pomislim: Ima nade. E da, vakcina je bila kineska.
P.S. Ideogrami u naslovu: Ja sam se vakcinisao a vi?