Konačno rešenje u Srbiji - Judenlager na Sajmištu
-studija slučaja*-
Kristofer Brauning (Christopher R. Browning)
Proces zatiranja Jevreja u Srbiji pada u vreme samog početka konačnog rešenja u Evropi i obuhvata niz akcija, od izvođenja pred streljački stroj do ubijanja u kamionu-dušegupki. Prvo sistematsko streljanje srpskih Jevreja u jesen 1941. izvršeno je čak nekoliko dana pre nego što je sredinom oktobra počelo deportovanje nemačkih Jevreja, a gušenje srpskih Jevreja u dušegupki u proleće 1942. bilo je dovršeno početkom maja, još pre nego što su proradile gasne komore u Sobiboru i Treblinki. Masovna streljanja u Srbiji bila su samo delimično analogna akcijama streljanja započetim prethodnog leta u Sovjetskom Savezu, a u kojima su izvršioci bile operativne grupe Einsatzgruppen. U Srbiji su egzekutori najčešće bili obični vojnici, a ne pripadnici SS-jedinica, dok su žrtve bili muškarci od 14 do 70 godina starosti, a ne čitave porodice. Osim toga, u Srbiji su jevrejski muškarci izvođeni pred streljački stroj pod izgovorom da je to sastavni deo represalija zbog gubitaka koje su oružanim snagama naneli partizani, a ne u ime proklamovanog cilje da se zatre celokupno jevrejsko stanovništvo. Međutim, neizvesnost u pogledu krajnjeg cilja i svrhe nacističke politike prema Jevrejima nije dugo potrajala. Oni koji su preživeli jesenje masakre, pretežno žene i deca, smešteni su u jedan koncentracioni logor na mestu nekadašnjeg Sajmišta, tačnije sa zemunske strane reke Save, na prilazu Beogradu; zatočenici ovog logora, bez razlike u pogledu starosti i pola, umoreni su u jednom kamionu-dušegupki u proleće 1942. Ova studija se prvenstveno bavi tom drugom fazom "konačnog rešenja" u Srbiji - istorijom koncentracionog logora Sajmište (Semlin Judenlager).
Dr Wilhelm Fuchs (Vilhelm Fuks, levo), SS-štandartenfirer operativne grupe Beograd; likvidiran vešanjem u Beogradu, 24. januara 1947.
Semlin Judenlager
Pošto su Nemci, u aprilu 1941. okupirali Jugoslaviju, oni su odmah rasparčali ovu osvojenu zemlju. Saveznicima Nemačke pripali su pojedini njeni delovi, pri čemu je u Hrvatskoj uspostavljena ustaška država, dok je Srbija ostala okupaciona zona nemačke vojske. Tokom grozničavih deset dana, koliko je proteklo od neočekivanog jugoslovenskog odbacivanja pakta sa Nemačkom i invazije Jugoslavije, koja je usledila 6. aprila, užurbano su izrađeni planovi za okupaciju ove zemlje. Po naređenju Glavne vojne komande (OKH) od 2. aprila stvorena je operativna grupa (Einsatzgruppe) u sastavu Sipo-SD kao organ odgovoran za iste zadatke u Srbiji koje su ti policijski organi imali u Rajhu, a naročito za borbu protiv državnih neprijatelja. Među ove su, naravno, ubrajani Jevreji. Operativna grupa SS-štandartenfirera ( Standartenführer ) dr-a Vilhelma Fuksa (Wilhelm Fuchs) bila je podređena šefu vojne administracije dr-u Haraldu Turneru, koji je imao čin SS-brigadenfirera ( Brigadenführer ), a uskoro potom unapređen u grupen-firera ( Grupenführer); ovaj je imao nadzor nad čitavim administrativnim i civilnim sektorom okupacione zone kao sistema koji je bio podeljen na četiri vojna okruga (Feldkomandaturen). Turner je, opet, podnosio izveštaje vojnim komandantima (Militar-Befehlshaber), a na tom položaju nalazili su se uzastopno Šreder, Dankelman, Beme i Bader - koji su paradirali kroz Srbiju 1941. Na taj način, su srpski Jevreji još pre same invazije stavljeni pod jurisdikciju SS-organizacije, dok je vojni komandant u Srbiji zadržao u svojim rukama opštu komandu i odgovornost za okupacionu politiku.
Međutim, po izvršenoj invaziji, ovo jednostavno predavanje svih akcija u vezi sa Jevrejima, u delokrug SS-organizacije nije značilo i njenu isključivu nadležnost. U stvari, čitava armija funkcionera učestvovala je u sprovođenju nemačke politike prema Jevrejima u Srbiji. U samoj Turnerovoj Vojnoj upravi ( Militarverwaltung) bila su dva službenika, od kojih je jedan bio odgovoran za sprovođenje političkih mera prema Jevrejima, a drugi za jevrejsku imovinu. U štabu Feldkommandaturen 599. Vojnog okruga u koji je spadao i Beograd, a na čelu kojeg je bio pukovnik Fon Kajzenberg (Von Kaisenberg), nalazila su se službena lica odgovorna za jevrejske poslove i jevrejske stanove. Treba pretpostaviti da su i drugi vojni okruzi imali svoje stručnjake za jevrejsko pitanje s obzirom na to da je nabrajanje akcija protiv Jevreja bilo obavezni deo svakog izveštaja o tekućoj situaciji koji su krajskomandature ( Kreiskommandaturen ), vojni odseci, podnosile feldkomandaturi 610. Iz Beograda su stizala naređenja u ime komandanta grada pukovnika Fon Kajzenberga kojima su propisivani određeni časovi za kupovinu i policijski časovi za Jevreje, dok su naređenja za obavezno prijavljivanje raznih kategorija Jevreja policiji izdavana u ime šefa operativne grupe Sipo-SD Fuksa (Fuchs).
Opštu jurisdikciju nad jevrejskom imovinom imalo je Starateljstvo nad jevrejskom imovinom pri Uredu generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji, Franca Nojhauzena (Franc Neuhausen), koji je podnosio izveštaje Geringu, dok je nadležnost za ličnu imovinu i nakit Jevreja posle izvesnog oklevanja preneta na Sipo-SD. I, najzad, u delokrugu opunomoćenika Ministarstva inostranih poslova Feliksa Benclera (Felix Benzler) bila su sva pitanja koja bi se u Srbiji pojavila na planu inostranih poslova, a tu su, po njegovom i Ribentropovom shvatanju, spadala i ona koja su se ticala Jevreja. Ukratko, haotičnost administrativne strukture, karakteristične za nemačku okupaciju svuda u Evropi, bila je u Srbiji potpuno očigledna, podrazumevajući i politiku prema Jevrejima.
Srpski Jevreji bili su ubrzo zapljusnuti talasom diskriminativnih mera: prijavljivanju, obeležavanju, policijskom času, prinudnom radu, ograničavanju svojih ekonomskih i društvenih aktivnosti i konfiskaciji imovine. Njihova situacija pogoršala se u leto 1941., istovremeno s izbijanjem partizanskog ustanka, kada su Jevreji u većoj meri i neproporcionalno izdvajani kao žrtve nemačkih represalija i mera terora radi gušenja pobune. Sredinom avgusta, banatski Jevreji bili su isterani iz svojih domova i odvedeni u Beograd; potom su svi jevrejski muškarci stariji od 14 godina sa područja Beograda, kako Beograđani tako i oni iz Banata, zatvoreni u logor Topovske Šupe. Od početka avgusta, opunomoćenik nemačkog Ministarstva inostranih poslova, navodno na predlog Haralda Turnera, više puta je požurivao deportovanje srpskih Jevreja (po mogućstvu u Rumuniju) kao nužan preduslov za pacifikaciju zemlje. Berlin je odbacio ovaj zahtev za deportaciju, tako da su jevrejski muškarci predstavljali pogodan izvor ljudskih žrtava za represalije nemačke vojske, koje su sada bile utvrđene na stotinu talaca za jednog nemačkog vojnika. Pošto je "problem" jevrejskih muškaraca bio na taj način rešen, Nemci su prešli na rešavanje pitanja žena, dece i staraca čiji je broj prvobitno procenjen na 20000. Za njih je bila predviđena internacija u jednom logoru u Sremskoj Mitrovici, s tim da na proleće budu deportovani u jedan "sabirni logor na istoku".
Koncentracioni logor u Mitrovici, za koji je najpre bilo planirano da bude smešten u Jarku, a potom u Zasavici, pokazao se kao neostvarljiv zbog toga što su oba terena bila isuviše poplavljena za bilo kakvu gradnju. Zato je 28. oktobra 1941 doneta odluka da se odustane od Sremske Mitrovice i izabere druga lokacija, nekadašnje Sajmište na prilazu Beogradu, preko Save; Nemci ga nazivaju Semlin, a Jugosloveni Sajmište. Sa te strane Save bila je hrvatska teritorija. Bencler se stoga obratio nemačkoj ambasadi u Zagrebu i zatražio saglasnost da Sajmište bude upotrebljeno kao tranzitni logor "u koji bi najpre bile smeštene deportovane jevrejske žene i deca..." Hrvati su pristali pod uslovom da logor čuvaju Nemci a ne Srbi i da se logor snabdeva sa srpske a ne sa hrvatske teritorije. Istog dana kada je stigao hrvatski odgovor, Turner je dao uputstva svojim regionalnim komandantima da izvrše pripreme za deportovanje jevrejskih žena i dece u jedan sabirni logor blizu Beograda negde posle 15. novembra.
Izgradnja logora (preuređenje ranijih izložbenih paviljona u ogromne barake i postavljanje ograde od bodljikave žice) izvela je Organizacija Tot (Organization Todt). Za manje od mesec i po dana nakon što je vojni komandant odustao od Mitrovice i odabrao lokaciju Sajmišta, logor je bio dovršen. Preživelim Jevrejima Beograda naređeno je 8. decembra 1941. da dođu u policiju i ponesu hranu za nekoliko dana i ključeve svojih stanova sa imenima i adresama. Oni su odmah potom prebačeni u logor na Sajmištu. ”Pet kraljeva Srbije" - vojni komandant, Fuks, Bencler, Turner i Nojhauzen - u većini slučajeva su vrlo teško uspevali da se slože o bilo čemu. Međutim, kada se postavilo pitanje izbora lokacije, diplomatskih pregovora, izgradnje i finansiranja Judenlagera na Sajmištu, to je bio jedan od retkih primera njihove odlične saradnje.
... to continue...
*Istraživanja za ovu studiju finansirana su iz sredstava Humboltove (Alexander von Humboldt) fondacije. Objavljen je na engleskom jeziku pod naslovom: The Final Solution in Serbia, the Semlin Judenlager. A Case Study in Yad Vashem Studies XV (Jerusalem, 1983, 55-90)