dan drugi
Spavala sam oko 7 sati. Sećam se da sam imala živahne snove, ali ništa konkretno ne mogu da zavedem. Tokom dana um mi se smirio. Setila sam se lozinke koju mi je neko dao za dokument koji sam upravo nameravala da otvorim. Pogledala sam u telefon. Imala sam tri poruke. Nisam odgovorila. Strah od gladi se smanjio, ali sam počela da se plašim da ću dobiti strašne glavobolje. Imala sam solidnu stolicu. Izgubila sam 0.9 kg. Kada sam legla ostala mi je još jedna čaša vode, na uzglavlju.
Šekspir i Servantes
Treći Vilijam je ležao mrtav. Na uzglavlju sveća, upalio ju je Ričard III. S druge strane odra Klaudije, pali sveću takođe. U dnu kreveta Makbet i Jago, ćaskaju i razgledaju mrtvaca. U sobu ulaze Regan i Tamora.
- Šta ćete vi tu? – otresito pita Tamora.
- Eto, stvorili smo se – odgovara Klaudije.
- Došli smo – nadovezuje se Magbet.
- A šta se to tebe tiče? – zajedljiv je Jago.
- Treba neko i da ga iznese – završava Makbet.
- I mi ćemo da pomognemo, na sanduku ima šest ručki – rekla je Regan.
Nebo nad Statfordom na reci Avon bilo je prozirno vedro, mogla se voda sipati u njega. U Madridu, isto.
Miguel de Sevantes je umro žedan. U čamcu koji je s njegovim telom plutao na okeanu tišine, koji je kornjača držala na leđima, nad njim su plakali i Don Kihot, Dulsineja od Toboza i Sančo Pansa ljudske suze, a bilo je i magarećih suze. Pored njih troje na čamcu su bili i Romeo i Julija. Iako su spletom nesrećnih okolnosti zalutali ovde i smireno čekali svoj čamac, nisu izdržali da gledaju druge ljude i životinju kako plaču pa su i oni zaplakali. Sve te suze nisu mogle a da, makar malo, ne poraduju pisca. Nasmešio se. Nije otvarao oči.
Datum je bio 23. april 1616. Iako se vodi da su umrli istog datuma, mada je i to teško utvrditi bez povratka kroz vreme u stanju sna, to nije bio isti dan. U to vreme engleski kalendar je kasnio za španskim gotovo 11 dana.