je jedna od najgorih stvari/situacija u životu! Čekanjem čovek obesmišljava svoje postojanje, Beket je to maestralno prikazao u Čekajući Godoa. Istina je da smo bili primoravani na čekanje, onih devedesetih godina, ne ponovile se a evo ponovo se javljaju, ulaze na vrlo velika vrata, dakle, devedesetih godina kada smo ustajali u cik zore i čekali u već formiranom redu za litar mleka i kilo hleba! Bivalo je tada još mnogo kojekakvih čekanja od kojih mi se smučio život pa danas kada vidim više od tri osobe pred kasom u samousluzi, odustajem i odlazim u drugu, treću... No to onomadašnje čekanje je iako do bola ponižavajuće, bilo borba za opstanak, za goli život. Ako zaista moram da odem negde, s budističkim mirom čekam tramvaj, autobus, to je posebna vrsta čekanja. Ako je nekoliko kilometara daleko, idem pešaka, s bolom u kolenima i neosetljivim tabanima ali idem. Nikada mi nije bilo teško da čekam devojku! To je bilo slatko čekanje. Ne volim da čekam niti volim da mene čekaju. Ako se dogovorimo da se nađemo tad I tad, ja stignem bar 15 minuta ranije. Moj pokojni prijatelj M.C. je jednom zakasnio na dogovoreni sastanak i kada me je video, uz izvinjenje, rekao mi je da je navikao da svi kasne pa je očekivao da ću i ja to uraditi. Nikada više neću zakasniti kada se dogovorim sa tobom, ovo mu dođe kao zakletva, nasmejao se.
No, kada čekanje postane način života, onda se život pretvara u ništa! Ležati, ništa ne radeći, čačkati nos, protezati se i čekati da vas odnekud strefi sreća ili šta ste već čekali, to je naprosto traćenje života! Ovo malo vremena koliko smo na ovom zrncu od planete, treba iskoristiti na hiljade načina, biti aktivan i fizički i mentalno, stalno nešto rabotati, od najbanalnijih do krucijalnih stvari. Čekanje kao način života znači uparloženost, predavanje, poništavanje sopstvenog života.
Ne predajte se, ako nešto dođe, doći će i bez besmislenog čekanja.