This is personal.
Moj glas je bio sve što oduvek posedujem. A nikada nisam znao da pevam. Horski sluh je najbolje što sam postigao. Besprekorno znam kada neko falšira, ali ne i da otpevam. Moja sestra peva drugi sopran, ali meni nije dato. Ja pevušim. Ceo svoj život imam aferu sa svojim glasom. Nikada vezu.
Opet, perfektno zviždim. Nikada ne pogrešim ni za ton. Ni za pola. Moja sestra je rekla da je to čudno. To znači da znam, ali da neću. Da čujem i mogu, ali nešto izda. Da se ne prepustim. Pustiti. Čudan glagol. Kako da imam, a da pustim u isto vreme?
Gledam ljude i razmišljam. Video sam mnogo osoba koje bi htele da ne budu voljene. Vidim ljude koji stoje i čekaju da ih neko voli. Bez pokreta, onako u tmini. Neko reče: “Ako hoćeš da umrem reci mi da čekam”. Pitam se šta sve može da se voli. Vidim likove koji ne mogu da se zagrle. Naučio sam da se ne vezujem, da budem jak i da budem “muškarac”. Da budem ciničan, ironičan i street smart guy. To se vrednuje. Naivan si kada se pokazuješ. Video sam puno osoba koje počinju da “vole” tek kada ih neko odbije. O koliko sam takvih video. Naučio sam da izgovaram reči a da ih ne mislim. Naučio sam da krijem šta volim i da ga čuvam od spoljašnjeg uticaja. Da ga ne pokazujem. Da ga pokrijem velom i da ga držim samo za sebe. U tišini.
Razmišljam koliko tišine može da zameni svu buku u meni?
Onda dođem kući odvrnem muziku i pevam na sav glas. Zatvorim vrata i pevam. Loše pevam, ali koga briga. To makar mogu. Da svoju želju stavim svaki dan na test. Da vidim koliko ja toga imam u sebi. Pevam kao da mi je to poslednje što ću raditi. Svakim danom dalje ja shvatam da mogu da pevam sve bolje, moram priznati.
I onda mi se desi. Svako malo. Tu i tamo se pojavi po koji stih, po koja strofa koju ne falširam. Iznenađen stojim i vraćam je više puta da se uverim da me glas ne vara. Da li smo opet u aferi, moj glas i ja? Opet ga tražim i on je tu. Ne falširam, znači…
Volim ozbiljne filmove. To znam. Volim i one lake, isto tako. Mogu da volim dve stvari odjednom koje nisu baš slične. Volim različitost. Volim i da volim stvari koje ne razumem. Ne plašim se stranih stvari. Volim i svoj kreativni nered. Nema ga baš svako. Nije veliki. Kuhinju i toalet volim sređene, ali moja soba je u neredu. Većem ili manjem, ali je takva.
Idem ulicom sa muzikom u ušima. Idem i zamišljam kako je pevam svaki dan. Ne negde specijalno, baš tu, na sred ulice zamišljam kako je pevam. Na sav glas. Ne preglasno, ali normalnim glasom. Samo da je ispratim. Onako kako osećam unutra.
Imam zvuke koje volim. Jedan baš posebno. Pre neki dan sam stao da ga slušam. Sat vremena sam sedeo i gledao 20-tak klinaca kako ga proizvode. Ne mora svako da razume. Zamolili su me da ih ne slikam. Ispoštovao sam ih. Ipak, oni ga prave, ne ja… Hvala im
Puno puta volim i ne kažem. Oćutim, pustim da se dešava i uživam. Samo me osmeh oda. I onda ona zna. Da sam tu i da….
Opet puno puta kažem. Svašta. Nekada sam preterivao. I nije bilo toliko loše. Ljudi se naljute i odljute. Naprotiv, nekada je baš to potrebno. Nekada iz celog tog besa izađe svašta dobro. Jedan čovek reče da pesnik mora da bude grub da bio bio nežan. Ne možete samo voleti. Niste kompletna osoba.
Polako mi promiče. Svako malo mi se desi. Onda se zbunim i trgnem. “Na sred ulice si” – pomislim. “Ne deri se”. Neko me ponekad i pogleda. Ne znam kako da se osećam. Povuče me i tako sam dobro u tom trenutku. Tako me prožme osećaj kompletnosti. Ispunjenosti. Telo povuče.
Ja verujem da telo zna bolje od glave. Glava smeta. Telo je savršen koncept. Isklesan eonima u prirodi. Kreiran da se popravi. Da se podigne kada padne. Da preživi i evoluira. Adaptivan i fleksibilan. Treba ga održavati naravno, i činiće Vam puno. Moram da odem do zubara uskoro. Na redovnu kontrolu. Ne boli me ništa, razmišljam se, ali zar treba da boli da bih uradio nešto za svoje telo?
Onda se desilo. Kada je svaka kockica legla na svoje mesto. Kada sam sebe uzdigao. Bila je noć. Tišina se uvukla u svaki kutak, u svaki haustor. Na sav glas, sam otpevao tu pesmu. U 4 ujutru. Na sred ulice. Šetajući ka kući. Kako je i trebalo, niko se nije probudio, nikoga nisam uznemirio. Nisam ni trebao.
Sopstveni glas me je pomilovao te večeri.
Od tada pevam svaki dan. Kada mi se sviđa. I kako mi se sviđa. Ljudi me gledaju čudno, neki mi se smeju, neki me vide kao opaljenog. Ne zanima me. Dok nisam zavoleo svaki deo svog kontrolisanog ludila nisam mogao da pustim. Glas.
Gledam ljude i mislim. Kako da im objasnim da nije do drugih, već do njih samih.
Mika Antić reče:
Da li je istina ono što piše Kalevali:
"Ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?"
Da li je istina ono što govore u Basri:
"Ljubav je kao senka. Ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.
Ako joj okreneš ledja pratiće te".
Neko je negde rekao i hvala mu:
"Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta".
Ljubav je kao snaga: ako je više trošiš, više ćeš je i imati.
All around me are familiar faces
Worn out places, worn out faces
Bright and early for their daily races
Going nowhere, going nowhere
Their tears are filling up their glasses
No expression, no expression
Hide my head I want to drown my sorrow
No tomorrow, no tomorrow
And I find it kinda funny
I find it kinda sad
The dreams in which I'm dying
Are the best I've ever had
I find it hard to tell you
I find it hard to take
When people run in circles
It's a very, very mad world mad world
Children waiting for the day they feel good
Happy Birthday, Happy Birthday
Made to feel the way that every child should
Sit and listen, sit and listen
Went to school and I was very nervous
No one knew me, no one knew me
Hello teacher tell me what's my lesson
Look right through me, look right through me
And I find it kinda funny
I find it kinda sad
The dreams in which I'm dying
Are the best I've ever had
I find it hard to tell you
I find it hard to take
When people run in circles
It's a very, very mad world ... world
Enlarge your world
Mad world