Nekada dodje trenutak kada se čoveku menjaju granice. Kada postaneš malo veći od prostora. Slomiš nešto tog dana. Šolju za čaj, na primer. Srušiš je malim prstom i ona padne i razbije se na tri perfektna dela. Toliko precizan rez tako malim prstom. Hiruški tanak. Prosto, možeš da ga zakrpiš i delovi će upasti tamo gde treba.
I nastaviš da udaraš u stvari. Ili već, stvari krenu da ti se nalaze na putu. Mislim, možemo da gledamo kako hoćemo. Fizički, postaneš veći. Privikavaš se polako da ti treba više mesta. A pantalone i dalje normalno kaišem na treću rupu. Samo se sve smanjilo. Za nivo. Možda pola nivoa.
Uglavnom se dešava od rana jutra. Kreneš da popiješ prvu šolju kafe (odmah pošto si bacio onu razbijenu u đubre i odustao od čaja jer ti treba nešto da se razbudiš) i poliješ se njome. Promašiš usta kada probaš da uzmeš gutljaj. Kreneš do kuhinje po krpu, nalegneš na kvaku da otvoriš vrata od kuhinje. Isklizne ti. Onako uliven, se još i sve snage sručiš na još uvek zatvorena vrata. Zamalo se ugruvaš, dok si rame poprilično opalio. I umazao vrata kafom sa dukserice.
Tu negde počneš da se pitaš. Da li da se vratiš u krevet i odspavaš još malo. Fus-nota na kraju prethodne rečenice bi možda rekla, „i probudiš se opet", jer ovo što mi se desilo je sličnije snu nego javi. Staneš onako umazan sa krpom u ruci u sred kuhinje. Uštineš se. Boli. Dobro, nasmeje ti se brk.
Sad ja Vas pitam (prim. prev. „Da, da, Vas") - šta ide dalje u priči?
Nastavi priču...