Ogledalce, ogledalce, ko je najlepši na svetu? Ogledalo se namršti, stavi prst na izborano čelo i zamisli se. Posle dužeg vremena začu se njegov glas: U prošlosti sam imalo velikih problema iskreno odgovarajući na ovo pitanje... više puta je moje postojanje u jednom komadu dolazilo u pitanje! Ne želim da odgovorim! Uostalom, mnogi pisci i filosofi su se tokom Istorije bavili mnome, evo baš mi pade na pamet Ogledalo čudesnog, Pjera Mabija a on je samo jedan od mnogih. Ja sam, mislim ja ogledalo, prisutno u književnosti od klinastog pisma pa sve do dnašnjih dana. Borhes je takođe jedan od onih pisaca čije se delo ne može zamisliti bez ogledala, dobro i lavirinta. Ja, ogledalo, na neki način u književnosti predstavljam savest, od najprimitivnijih naroda pa sve do Velikog Getea. O meni se govorilo i u Epu o Gilgamešu. Persej je ogledalom pobedio strašnu Gorgonu. Moj prapredak je bila čista bistra voda. Sigurno ti je poznato da Avram tvoj praotac nije video Sarino lice sve dok nisu došli do vode koja je delila Hanan od Egipta, Sara je već bila u poznim godinama i nerotkinja ali kada joj je Avram video lice u vodi, odmah je začela. Platon je tvrdio da čovek može sve stvoriti pomoću ogledala, čak i samog sebe. U Mahabharati se kaže: Govoriću ti, sine Kurua, o ostrvu Sudaršana. To je ostrvo kružnog oblika nalik na točak. Po njemu teku reke i mestimično je prekriven vodom i planinama nalik na gomile oblaka. Po njemu su rasuti gradovi i mnoge lepe pokrajine. Mnogo je tamo cvetnog drveća, i voćaka, i raznih žitarica, i druga blaga. Sa svih strana okružen je slanim okeanom. Kao što čovek može da vidi svoje lice u ogledalu, tako se i ostrvo Sudaršana može videti na Mesečevom kolutu. I slavni filozof Pitagora smatrao je Mesec telom koje nalikuje ogledalu. Jakov Beme (1575-1624) je vrlo zanimljivo tvrdio: Bog je večno ništa, bezdan koji nema ničeg van sebe i stoga gleda samo u sebe, pretvarajući sebe u ogledalo. Podsetiću te na reči Jova: Može li on raspinjati nebesa jaka kao ogledalo saliveno? Smatra se da se uz ogledalo često nalazi smrt. Naučnici koji su proučavali narodna verovanja u celom svetu, nisu mogli a da ne zapaze da sve što je u vezi sa dvojnikom, senkom, odrazom i ogledalom, upućuje na smrt. Evo ti primer iz Srpske narodne poezije:
Pa od jada svi sedam dahija
Načiniše od stakla tepsiju,
Zagrabiše vode iz Dunava,
Na Nebojšu kulu iznesoše,
Navrh kule vrgoše tepsiju,
U tepsiju zvjezde povataše,
Oko nje se sastaše dahije,
Nad tepsijom lice ogledaše;
Kad dahije lice ogledaše,
Sve dahije očima viđeše,
Ni na jednom glave ne bijaše.
Kad to viđe sve sedam dahija,
Potegoše nadžak od čelika,
Te razbiše od stakla tepsiju,
Baciše je niz bijelu kulu,
Niz bijelu kulu u Dunavo,
Od tepsije nek potroška nema.
Dante u Čistilištu govori kako je naišao na prag od alem-kamena sa tri stepenika.
….. prvi stepenik se caklio
tako čist i gladak u mramornoj belini
da sam se u njemu ogledao kakav sam bio.
Uostalom, veliki Njegoš napisa onomad: Gleda majmun sebe u zrcalo!
Ništa ti neću reći, pogledaj sebe u meni i neka ti to bude dovoljno. Nije potrebno govoriti o tome da ja ne lažem, čemu onda reči ili presuđivanje. Lepota je subjektivna stvar i nije na meni da o njoj odlučujem. Ja sam svima na raspolaganju a na vama je da tumačite ono što vidite u meni. Baš sam se raspričalo, od ovog trenutka zamuknuću zauvek!