Pre neki dan, bivši predsednik Srbije, Tadić, u jednom svom intervjuu kritički se osvrnuo na neke bivše saradnike, među kojima i na moju malenkost, rekavši da sam "mnogo bliži naprednjačkoj vlasti i političkoj filozofiji" nego njegovom načinu "upravljanja i razumevanja politike". "To što on danas govori, s mojom politikom nema nikakve veze i vezivanje mog imena za njega samo proizvodi konfuziju", dodao je Tadić.
Odmah da napomenem: bivši predsednik je potpuno u pravu.
Kod nas je postala rednja prišivanja etiketa i stavljanja u fioku do te mere da jednostavno ne možete da postojite u javnom etru ako niste deo nekog klana ili grupe, ako niste nečiji. I onda kad neko, na primer ja, iskoristi svoje demokratsko pravo da ima lično mišljenje i javno ga iznese, javno mnjenje ga po automatizmu prišije nekom drugom, u ovom konkretnom slučaju Tadiću.
I eto ti belaja!
Ne znam šta bi čovek mogao da uradi da to spreči.
Mogao bih da zaćutim. Ali šta može da radi čovek koji je prestar za rokenrol, a premlad da umre, ako ne da iznosi svoje mišljenje? Možda bih mogao da u svaki svoj tekst dodam fusnotu: "Ovo što tvrdi Nebojša Krstić mišljenje je Nebojše Krstića, i to mišljenje nikako ne treba dovoditi u vezu sa Tadićevim imenom, a u cilju proizvodnje konfuzije." Takođe, fusnota bi mogla da sadrži i sledeće: "Ovo što piše Nebojša Krstić nikakve veze nema s Tadićevom politikom jer Krstić, prav za prav, i ne zna šta je danas Tadićeva politika."
Vraćam se na ekspredsednikovu tvrdnju, na deo u kome kaže da sam "blizak naprednjačkoj vlasti i političkoj filozofiji." Hm. I to je tačno. Naime, sa naprednjačkom sam vlašću blizak tako što s njom nemam nijednu dodirnu tačku niti u toj vlasti participiram. Znači blizak sam prilično. Kad je o političkoj filozofiji reč, tu je stvar malo komplikovanija, u meri u kojoj to u filozofskim pitanjima obično biva. Umesto da se upuštamo u debatu o apstraktnim temama kakva je smisao života, uzmimo za primer nešto konkretno i aktuelno, recimo, vest koja kaže da će premijer Vučić da ode na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović.
Kako se postaviti prema tome?
Od trenutka kada su izbori u susedstvu okončani do danas, novoizabrana hrvatska predsednica napravila je nekoliko diplomatskih faulova prema Srbiji. Pomenula je Vojvodinu kao susednu zemlju, a rekla je i da su za nju hrvatski Srbi - Hrvati. S obzirom na to da je teško u ovom trenutku oceniti da li je po sredi samo nesnalaženje ili je u pitanju kontura njene buduće politike, zvanična Srbija izabrala je prilično inteligentno rešenje - da ne reaguje. Međutim, sve pomenuto stavlja se u kontekst tinjajućeg antisrbizma, koji se kod naših suseda javlja u različitim alotropskim modifikacijama, od razbijanja ćiriličnih tabli pa do trenutno aktuelne šovinističke kampanje protiv Milorada Pupovca, koju prosveduje oslobođeni zločinac Branimir Glavaš.
Gde je s tim u vezi Vlada Republike Hrvatske? Da li se hrvatska vlada, ona koja je od naše tražila da se ogradi od Šešelja, ogradila od Glavaša i njegovih ideja?
U takvim okolnostima kakve su, standardni srpski političar izmerio bi efekte svog odlaska u Zagreb i odlučio da ne ide.
Onaj koji bi bio u stanju da proguta uvredljive i neprimerene izjave, da zanemari hrvatske pretnje da će nas blokirati na EU putu, onaj koji bi uprkos svim nedobrosusedskim gestovima, a na štetu svog političkog rejtinga, otišao na Pantovčak sa porukom mira i dobre volje, koji bi novoj predsednici Hrvatske pružio ruku sa željom da sva otvorena pitanja između Srbije i Hrvatske rešavamo u miru i dijalogom zaslužio bi, po mom skromnom mišljenju, da se nazove državnikom.
I sad kad se ispostavi da je Vučić taj koji je sposoban za državnički gest, treba li pohvaliti Vučića? Ili treba oćutati da se ne bi stvarala konfuzija? Treba li premijera ohrabriti da nastavi u dobrom pravcu ili se treba mudro čuvati etikete bliskosti s "naprednjačkom političkom filozofijom"?
Objavljeno u Našim Novinama jutros