Pre par dana, novine su objavile vest: "DS traži da se definiše ko je opozicija u Srbiji." To je na temu razgovora, pregovora i natezanja oko objedinjavanja opozicije. Neki bi da se udruže, drugi da se okupe, treći da se ujedine. Zanimljivost, s tim u vezi, jeste da je Vojislav Koštunica, u decembru 2002, u drugom krugu predsedničkih izbora protiv Šešelja, imao izbornu konvenciju koja se zvala «Okupljanje za Srbiju».
To je, očigledno, bila parafraza De Golove krilatice «Okupljanje za Francusku», i tom je prilikom u Centru Sava okupio određeni broj lidera DOS-a, ali ne sve. Zanimljivo je da danas upravo Č. Jovanović preuzima upravo Koštunicin okupljajući slogan. I ko je pozvan? DS, kao što se da primetiti, traži da se prvo definiše ko je danas opozicija u Srbiji. Znači, stvari u tom sektoru nisu sasvim jasne. DS stoji na stanovištu da nisu sve stranke koje ne učestvuju u vlasti po automatizmu opozicione i pored toga što one to po definiciji jesu...ali, po mišljenju stručnog žirija, to nije dovoljno. Zato se nameće pitanje kako se opozionarstvo danas definiše. Kako se dokazuje? Kako se utvrđuje? Zakletvom i uz dva svedoka, ili su potrebni rendgenski snimak i krvna slika? Ili je dovoljno da neki član žirija garantuje za kandidata da će se popraviti i postati opozicionar kako valja? Zaista, koji je objektivan kriterijum? Mislim, neki objektivan mora da postoji. Jer, bilo bi neozbiljno da neko tek tako za sebe prigrabi pravo da kao žiri u «Ja imam talenat», zasedne i kaže kandidatu za opozicionara: «Izvolite, pokažite šta ste nam pripremili!». I sad, recimo, Borku Stefanoviću zapadne da ocenjuje kakav je Nenad Čanak opozicionar. Pa mu kaže: »Nisam zadovoljan! Nedostaje vam sigurnost u gornjim lagama. Dođite nam opet dogodine.»
Karikirano? Ne mnogo. Realnost je sama po sebi prevazišla nivo apsurda i kreće se u pravcu svoje tragikomične negacije, nizbrdicom. Izvitopereni odnos prema stvarnosti, iz redova opozicionih perjanica, preliva se na građanstvo. Znam to dobro, naime, komuniciram sa tim narodom na Tviteru. I uočio sam: neki tviteraši, takođe vide sebe u žiriju za šou «Ja sam opozicionar». Malo, malo, pa mi neki veselnik uputi poruku u kojoj izrazi sumnju u moje opozicionarstvo. Jedan nije zadovoljan političkom orijentacijom mojih tvitova. Drugi nije zadovoljan time što se u njima pominje ovaj, a ne pominje onaj. «Upadljiv je nedostatak pogrda na račun pemijera. Zašto?» pita me treći. Četvrti me jednostavno ispsuje i izvređa, uvređen što ne vređam Vučića. Tviter je malo nezgodan medij za debatu. Inače, pitao bi ja njih: «Ko je taj ko ima pravo da vrednuje moj politički stav ili odnos prema bilo kom pojedincu u političkoj areni, ocenjujući da li sam ja, ili bilo ko drugi, «opozicion» ili «nedovoljno opozicion»? Kakve lične zasluge za narod, državu, slobodu i demokratiju imate vi koji sebi dajete za pravo tako nešto?
Pomenuti tviteraši su anonimni te zbog toga pojačano žustri i hrabri u psovanju, uvredama i deljenju lekcija. No, oni su zgodan lakmus papir za utvrđivanje promene kiselosti kolektivne svesti koju dikriraju stranački prvaci i bratija. Poređajte ih u mislima, razmislite o njihovim uspesima i zaslugama, pa sebi postavite ono isto pitanje: koji uspeh i dostignuće čini te stranačke kadrove podobnim da određuju bilo čiju podobnost za časnu «titulu» opozicionar.
Svoje iskustvo s društvenih mreža ne ističem jer sam ja bitan, bitna je demonstracija kolektivnog raspoloženja proisteklog iz svođenja politike na ličnu mržnju i privatnu razmiricu. Mržnja je na društvenim mrežama merljiva. Broj psovki je lako prebrojati. Ali, ova kvantifikacija ne govori o stepenu opozicionaštva, već o ličnoj krivoj nasađenosti, o neshvatanju uloge i odgovornosti učesnika u javnom životu i o nerazumevanju ideje i smisla opozicionog delovanja. Mnogi današnji opozicioni funkcioneri i aktivisti čitav svoj vek proveli su u vlasti. Oni zaista i ne znaju šta bi sad drugo mogli da rade sem da igraju za publiku i budu agresivno antiprotivni. Ne znaju da protivljenje može i treba da bude sredstvo političke borbe, ali nije dobro da postane smisao političkog delovanja. I što je najvažnije: ne razumeju koliko je stabilnost zemlje delikatna stvar i koliko svaka nepotrebno izrečena prejaka reč (sa vladine strane prvenstveno, ali i sa opozicione) ubija šansu za normalnost zemlje i pacifikaciju javnog diskursa.
Biti opozicionar ne znači nadmetati se u pljuvanju u dalj. Onaj ko ima veći fond psovki i uvreda nije ni bolji političar, ni jači opozicionar, ni vredniji čovek. Opozicionar si ako imaš bolje ideje od vladinih i ako građanima ponudiš relevantnija rešenja za probleme koji ih tište. Takođe, opozicija nije onaj ko vodi neprekidnu brigu kako svoju guzicu da stavi na neki od nivoa vlasti, već onaj što razmišlja o nacionalnom, državnom i o interesu građana; onaj ko na konstruktivan i razuman način odgovorno deluje, makar i po cenu da ga kleveću i vređaju na Tviteru. Ili blogu.
Objavljeno u Našim Novinama, jutros